Linkovi

Dugi dani grobara govore priču o poginulim u ratu u Ukrajini


Foto: AP
Foto: AP

Grobovi se kopaju ujutro. Četiri parcele, svaka dva metra duboko u dijelu groblja u centralnom ukrajinskom gradu posvećenom palim vojnicima nacije.

Dan počinje za Oleha Itsenka, 29, i Andrija Kuznjecova, 23, ubrzo nakon zore, kada se dva kopača javljaju za naporan posao. Jedan dan u njihovim životima priča priču o rastućim brojevima mrtvih u ratu u Ukrajini. Neće biti gotovi do zalaska sunca.

Radili su sa traktorom opremljenim bušilicom za zemlju. Naoružani lopatama, oni precizno izrezuju savršene pravougaonike, posljednje počivalište za vojnike zemlje poginule u žestokim borbama na istočnom ukrajinskom frontu.

Danas će se održati četiri sahrane na glavnom groblju Krivog Roga, grada rudara gvožđa udaljenog 400 kilometara od glavnog grada Kijeva.

„Teško je“, kaže Itsenko, bivši metalski radnik. „Ali neko to mora da uradi.”

U Ukrajini je čak i posao smrti postao rutina jer se sahrane za vojnike širom zemlje održavaju skoro svaki dan, ponekad i više puta dnevno. Vladini i vojni zvaničnici strogo čuvaju broj poginulih u ratu, ali se može mjeriti na druge načine: kroz dugo radno vrijeme dvojice mladića, ponavljajući ritam lopata koje grabe zemlju, svakodnevne procesije uplakanih ožalošćenih.

Zapadni zvaničnici procjenjuju da je najmanje 100.000 ukrajinskih vojnika ubijeno ili ranjeno otkako je ruska invazija počela prošle godine. Procjene za poginule i ranjene u ratu u Moskvi su dvostruko veće od toga kako ukrajinski vojni zvaničnici izvještavaju.Rusija koristi taktiku valova kako bi iscrpila resurse i iscrpila njihov moral.

Mnogi vojnici su poginuli boreći se u Bakhmutu, u najdužoj bici u ratu i jednoj od najsmrtonosnijih. Ukrajinske snage u gradu opkoljene su iz tri pravca napredujućim ruskim osvajačima i odlučne su da drže grad kako bi lišile Moskvu bilo kakve teritorijalne pobjede. U tom procesu je poginulo mnogo ukrajinskih vojnika.

U 11 sati, kada stiže prvi kovčeg, njih dvojica se, iscrpljeni, naginju unazad pod kasnim jutarnjim suncem. Lopate u stranu, vire ispod bejzbol kapa dok se odvija poznati prizor, sada već rutinski.

Porodica Andrija Vorobjova (51) plače dok ulazi u prostorije. Još desetine ožalošćenih stižu autobusima. Pokojnikove kolege vojnici plaču dok se kovčeg, umotan u žuto-plavu boju državne zastave, postavlja na šljunak. Vorobiov je poginuo u bombaškom napadu u Bakmutu, ostavivši za sobom troje djece.

Kada sveštenik završi sa pogrebnim obredima, Vorobjova žena prebacuje ruke preko njegovog kovčega i plače. Njegova kćerka drži njegove medalje, osvojene za hrabrost na bojnom polju.

„Neću te više vidjeti“, vrišti ona. „Nećeš doći na doručak. Ne mogu to podnijeti!”

Rođak dodiruje kovčeg ukrajinskog vojnika Andrija Vorobjova na groblju Krivi Rih u istočnoj Ukrajini, ponedeljak, 24. aprila 2023. (AP Photo/Bernat Armangue)
Rođak dodiruje kovčeg ukrajinskog vojnika Andrija Vorobjova na groblju Krivi Rih u istočnoj Ukrajini, ponedeljak, 24. aprila 2023. (AP Photo/Bernat Armangue)

Između suza i jecaja, Itsenko i Kuznjecov čekaju da se posljednja šaka zemlje baci na spušteni kovčeg. Tada mogu započeti posao punjenja Vorobjevljevog groba.

Izliv tuge je normalan, rekao je Kuznjecov. Većinu vremena nije pogođen jer su nepoznati.

Ali jednom su ga zamolili da pomogne u nošenju kovčega jer nije bilo dovoljno nosača. Nije mogao da obuzda svoju muku usred te gomile.

Nije čak ni poznavao osobu, pomislio je.

Kuznjecov nikada nije zamišljao da će biti grobar. Ima fakultetsku diplomu iz tehnologije. Dobar stepen, rekli su mu nastavnici.

“Ako je tako dobro, zašto onda ovo radim?” upitao je, dahćući dok je lopatom zabijao zemlju u Vorobjevljev grob.

Nije bilo posla, a trebao mu je novac, rekao je konačno.

Itsenko je izgubio posao kada je izbio rat i saznao da su lokalnom groblju potrebni kopači. Bez ikakvih opcija, nije morao dvaput da razmišlja.

Sada je 13:30. Dok dvojica mladića još rade na popunjavanju prve grobnice, počinje još jedna sahrana.

Porodica Andrija Romanenka, 31, podiže šator da zaštiti kovčeg od popodnevnog sunca. Sveštenik čita obrede i naricanje počinje ponovo.

Romanenko je poginuo kada ga je pogodio minobacač dok je branio grad Bakhmut. Kolega vojnik, Valery, kaže da su zajedno služili u Zaporožju i Donjecku, ali su se razišli u decembru.

„Otišao je prerano“, kaže Valery, duboko uzdišući. On govori pod uslovom da se njegovo prezime ne objavljuje, pozivajući se na ukrajinske vojne protokole za aktivne vojnike.

Dok se ožalošćeni opraštaju i bacaju zemlju u Romanenkov grob, Itsenko i Kuznjecov još uvijek nisu završili sa punjenjem prvog.

„Moram da požurim“, kaže Itsenko, brišući znoj sa obrva.

U narednih sat vremena će biti još dvije sahrane. A sutra će biti još tri sahrane. Nijedan od njih ne može sebi priuštiti da stane.

„Ono što radimo je za veće dobro“, kaže Itsenko. “Naši heroji zaslužuju pravo mjesto za odmor.”

Ali on, jedini hranitelj porodice, ne bi želio da se bori sa njima.

„Ovde je bolje“, kaže on, tapšajući lopatom Vorobjovljev grob. Kuznjecov uranja krst u zemlju, poslednji korak prije polaganja cveća.

Jedna gotova, još tri.

XS
SM
MD
LG