Linkovi

Drago Hedl o stanju novinarstva u Hrvatskoj

  • Slavica Lukić

Drago Hedl o stanju novinarstva u Hrvatskoj

Politički pritisci, nesklonost medijskih vlasnika istraživačkom novinarstvu, osjećaj egzistencijalne ugroženosti i neslobode kod novinara - tek su neke od značajki novinarstva u Hrvatskoj danas

Još uvijek izrazito snažni politički pritisci, nesklonost medijskih vlasnika istraživačkom novinarstvu, osjećaj egzistencijalne ugroženosti i neslobode kod novinara - tek su neke od značajki novinarstva u Hrvatskoj danas, ističe u povodu Međunarodnog dana slobode medija, hrvatski novinar Drago Hedl.

Hedl je u tjedniku Feral Tribune, te u Jutarnjem listu, u kojem danas radi, objavio čitav niz istraživačkih tekstova koji problematiziraju ratne zločine počinjene s hrvatske strane, teme korupcije i organiziranog kriminala.

Novinar, koji je sam višekratno bio izložen prijetnjama smrću i pritiscima, a autor je i zapažene knjige 'Glavaš - kronika jedne destrukcije,' kaže: „Medijske prilike u Hrvatskoj danas su sve samo ne ružičaste, zato što ih je nekoliko stvari obojilo tamnim bojama. Prvo, to je jedna opća kriza koja vlada u društvu, koja je dodatno garnirana i problemima recesije i nesigurnost koja se javlja kod novinara, budući da izdavači imaju sve manje sluha i sve manje želje da drže novinare koji kritički pišu o onim temama koje izdavačima mogu činiti probleme. To je situacija u kojoj za istraživačke novinari i nema više puno prostora, prije svega zato što je izdavačima ta vrsta novinarstva skupa i što ne žele imati novinare koji se bave ozbiljnim temama, koje traže puno istraživačkog rada koji naravno nije jeftin i u situaciji su da vrlo rado takve novinare zamjenjuju onima koji praktički dolaze s ulice bez staža, bez potrebnih znanja, a za izdavače su jeftini i smatraju da je to adekvatna radna snaga.“

Hedl navodi recentan primjer iz hrvatske medijske prakse: „To se možda najbolje uočilo na primjeru štrajka u Večernjem listu gdje su poznati novinari toga lista, ponajbolja pera uglavnom štrajkali, ali ih je uprava zamijenila honorarnim suradnicima koji su sve vrijeme, dok su novinari bili u štrajku, praktički popunjavali list. Nije dakle, bila u pitanju kvaliteta, već kvantiteta, išlo se za tim da se ispune stranice novina i da se taj sadržaj proda čitaocima kao jedna relevantna informacija. Naravno nisu samo u pitanju novine koje sam spomenuo, ništa bolja situacija nije ni u drugim novinama.“

Što se tiče političkih pritisaka na uređivačke politike u medijima, oni nisu, kaže Hedl, toliko snažno izraženi kao tijekom Tuđmanove vladavine u devedesetima, ali nisu ni bitno manji: „I danas je utjecaj politike iznimno snažan ili bar pokušaj na uređivačku politiku prije svega elektroničkih medija, naravno tu prije svih mislim na javnu televiziju. Ti utjecaji su snažni i gotovo svakodnevni. Novinari koji rade u tim medijima u neslužbenim će razgovorima iznijeti brojne primjere pritisaka koji se prema njima čine i urednika koji onda kao neka vrsta transmisije između politike i novinara to izravno i čine.“

Drago Hedl podsjeća na nedavno predstavljeni projekt „Bijela knjiga,“ koja sadrži kronologiju verbalnih i fizičkih napada na novinare u Hrvatskoj, te ilustrira u kakvoj su atmosferi novinari radili svoj posao u posljednjih 20 godina: „I tu je nabrojan niz primjera koliko su dramatični bili pritisci prema novinarima, naravno ne samo verbalni nego često i fizički, a na žalost bilo je i takvih posljedica kao u slučaju kolege Pukanića koji je smrtno stradao u jednom takvom obračunu s novinarima koji je bio vrlo dramatičan i koji je završio smrću dvoje ljudi od kojih je jedan Ivo Pukanić, a drugi njegov bliski suradnik. Na žalost ništa bolje nisu prošli ni neki novinari, poput Duška Miljuša, koji se bavio temama koje su mnogima smetale i koji je dirnuo u jedno 'osinje gnijezdo' koje je bilo pogođeno time što je pisao i naravno da su mu se pokušali osvetiti na način da ga eliminiraju iz novinarstva, ali na sreću on je preživio taj pokušaj likvidacije ali su ostale duboke traume i sigurno da nije čovjeku ugodno živjeti mjesecima, sad već i godinama pod policijskom zaštitom. To su, dakle, bili neki od najdrastičnijih primjera, ali rekao bih da situacija u medijima ništa bolja nije ni danas.“

Medijsko izvještavanje o nedavnoj haaškoj presudi trojici hrvatskih generala, Gotovini, Čermaku i Markaču, ističe Hedl, pokazuje i kronični manjak profesionalizma u velikom dijelu hrvatskih medija kad je posrijedi suočavanje s ratnim zločinima iz devedesetih. Medijske reakcije na presudu pokazale su da mediji i šesnaest godina od okončanja ratnih sukoba, nisu zreli za objektivno i nepristrano izvještavanje o ratnim događajima iz devedesetih već se pojavljuju u ulozi onih koji dolijevaju „ulje na vatru“.

Hedl zaključuje: „Dakle i u Hrvatskoj danas, svi oni koji se bave istraživačkim temama vezanim uz organizirani kriminal, uz razne mafijaške poslove u koje su upleteni i određeni političari, a vidjeli smo koliko ih je bilo ovih zadnjih mjeseci, kao i oni koji se bave još uvijek vrućom temom ratnih zločina, sigurno je da mogu očekivati određene probleme čak i fizičke napade, a verbalne u svakom slučaju. Mislim da bi hrvatsko društvo, ukoliko uistinu želi da ima slobodne medije kakvi danas postoje na zapadu, dakle medije koji mogu otvoreno pisati o svim problemima koji postoje u društvu, uključivo i ove koje sam spomenuo, trebalo puno više učiniti na zaštiti novinara jer i danas, kad ih netko napadne, takav se događaj tretira gotovo kao nekakva kavanska tučnjava, što ni u kojem slučaju ne može biti isto.“

XS
SM
MD
LG