U ponedjeljak su se aktivisti u osam saveznih država i distriktu Columbia okupili u znak podrške nastojanjima da se minimalna plata poveže sa Bidenovim paketom ekonomske pomoći od 1,9 biliona dolara koji na putu do Kongresa. Organizatori su izričito vezali povećanje za "osnovne" radnike od kojih je traženo da ostanu na poslu tokom pandemije.

"Nemojte nas zvati osnovnim radnicima i onda nemojte pružati osnovne stvari koje su nam potrebne. Sada je vrijeme", rekao je sveštenik dr William J. Barber II, predsjednik organizacije "Repairers of the Breach", koja se bavi socijalnom pravdom, a koja je pomogla u organizaciji skupova.

Hoće li povećanje minimalne plate ući u konačni račun pomoći, zavisi od tajnim proceduralnih pravila u Senatu, ali i oklijevanja nekih centrističkih demokrata da podrže prijedlog, uključujući senatore Joea Manchina iz Zapadne Virginije i Kyrsten Sinema iz Arizone. Ali šta god da se dogodi u kratkom roku, minimalna plata će gotovo sigurno ostati stalni izvor neslaganja u Washingtonu.

"Pristojan život"

Iako su trenutni napori vezani za pomoć tokom pandemije, bitke oko stope minimalne plate - pa čak i oko samog postojanja najniže plate koju je propisala vlada - stare su koliko i zakon koji ih je stvorio. Zakon o pravednim radničkim standardima iz 1938. godine kodificirao je niz zaštita radnika, uključujući jedinstvene standarde radne sedmice, zahtjeve za prekovremene isplate i minimalnu platu.

Prvobitna svrha federalne minimalne plate bila je uspostaviti "donju granicu" ispod koje plate ne bi mogle pasti. Usvojen tokom Velike depresije, zakon je trebao riješiti neravnotežu pregovaračke moći između radnika i poslodavaca u vrijeme kada je bila raširena nezaposlenost i kada su radnici očajnički tražili bilo kakvu vrstu zaposlenja.

Argumentirajući u korist minimalne plate 1933. godine, predsjednik Franklin Roosevelt je rekao: "Nijedan posao koji egzistira tako što će radnicima isplaćivati manje od životne dnevnice nema nikakvo pravo da djeluje u ovoj zemlji. Pod životnim dnevnicama, mislim na nivo viši od gole egzistencije. Mislim na dnevnicu koja obezbjeđuje pristojan život."

Od početka, izazov s kojim se suočio federalni zakon o minimalnoj plati bio je sukob između dvije vrijednosti koje Amerikanci smatraju fundamentalnim za američko društvo - slobode i pravičnosti.

"Ugovorna sloboda ima neku vrijednost", rekao je ekonomista Stan Veuger, analitičar američkog Enterprise Instituta, konzervativnog think tanka u Washingtonu.

Prema Zavodu za statistiku rada, 1,6 miliona radnika, ili 1,9% svih radnika po satu, zarađivalo je minimalnu ili ispod federalne minimalne plate u 2019. Te je godine 82,3 miliona ljudi bilo plaćeno po satu, što je činilo 58,1% od svih plaćenih radnika u SAD-u.

U SAD-u, vlada ne može, uz rijetke izuzetke, spriječiti odrasle da pristanu na razmjenu radne snage za plaćanje. Međutim, Veuger je rekao, da zagovornici minimalne plate tvrde da je vrsta slobode koju njihovi protivnici zamišljaju da radnici posjeduju iluzorna.

"Argument u korist minimalne plate... je da to zapravo ne funkcioniše tako", rekao je. "Postoji mnogo veća pregovaračka moć ili tržišna snaga na strani potencijalnih poslodavaca."

Pristalice minimalne plate tvrde da najniža plata jednostavno preraspodjeljuje ekonomske dobitke u odnosu poslodavac-radnik, dajući radniku pošten udio. Protivnici tvrde da to u potpunosti uništava ekonomsku dobit, jer se stvaraju uslovi u kojima je poslodavcima preskupo da se šire i koriste nove mogućnosti.

Godine stagnacije

Argumenti o postojanju minimalne plate prvenstveno su u velikoj mjeri akademski u ovom trenutku američke istorije, ali pitanje na koji nivo bi cijena rada trebala biti postavljena i dalje je veoma realno.

Trenutna stopa od 7,25 dolara nije se promijenila od jula 2009. godine, skoro 12 godina. To je najduži period bez povećanja u istoriji federalne minimalne plate, ali ne mnogo duži od prethodnih. Kongres je dopustio da plete ostanu u stagnaciji od 1981. do 1990., a zatim od 1997. do 2007. godine.

Osamdesetih godina prošlog vijeka, prvi put kada je Kongres dozvolio da plate godinama budu iste bez povećanja, države i opštine počele su donositi vlastite zahtjeve za minimalnom platom, koja je često bila viša od federalnog minimuma. Trenutno je gotovo 30 država i desetine gradova i okruga propisalo nivoe dnevnica iznad federalnog nivoa.

Zagovornici ističu da u posljednjih 50 godina Kongres nije samo sporo povećavao federalnu minimalnu platu, već je povećavao i tako malo da je kupovna moć nekoga ko zarađuje naglo smanjena.

Brojevi na prvi pogled mogu zavarati. 1968. godine minimalna plata iznosila je 1,60 dolara po satu, što izgleda malo, ali je zapravo vrijedilo više od protuvrijednosti današnjih 10 američkih dolara, kada se računa inflacija.

"Ako se prilagodite inflaciji, ona vrijedi oko 18%, manje nego što je vrijedila 2009. godine, kada je posljednji put povišena, i preko 30% manje nego što je vrijedila 1968. godine", rekao je David Cooper, viši analitičar iz Instituta za ekonomsku politiku, liberalnog think tanka u Washingtonu.

Loši ishodi za sve

Dopuštanje da federalna minimalna plata dugo stagnira stvara loše ishode za sve uključene. Radnici vide kako im kupovna moć vremenom propada, što uzrokuje ekonomske poteškoće. Ali, kada se Kongres konačno pokrene da djeluje, poslodavci odjednom moraju uzeti u obzir oštar rast troškova rada.

"Bilo bi jednostavnije za preduzeća da su imali minimalnu platu koja se svake godine postepeno povećavala za neki mali iznos, indeksiran prema cijenama ili prema dnevnicama. Mogli bi to planirati i to bi bilo relativno lako prilagoditi", rekao je Cooper.

Mjera koju Kongres trenutno razmatra uključuje odredbu o povećanju plata za mali iznos svake godine indeksiranu promjenama u srednjoj zaradi. Cooper je rekao da to omogućava federalnom najnižem nivou plata da prati životni standard, a ne samo cijene roba.

Ukoliko se desi neko šire, poboljšanje produktivnosti na nivou cijele ekonomije, koje vodi do većih dnevnica radnika srednje klase, razmišljanje glasi: "Zar ne bi i najniže plaćeni radnik trebao imati korist od tih poboljšanja?", dodao je.