Rijetko se može spomenuti Bosna I Hercegovina, osobito dio njene ratne istorije, bez imena Richard Holbrooke. Američki diplomata, autor, profesor I, kako mnogi kažu, tvorac Dejtonskog mirovnog sporazuma. Radio je na uspostavi mira ne samo u Bosni, nego I Pakistanu, Afganistanu, I drugim dijelovima svijeta. Holbrooke je umro 13 decembra 2010 nakon komplikacija usljed srčanih problema. Njegov sin David, u želji da napravi nešto kao ostavštinu svog oca, snimio je dokumentarni film nazvan Diplomata, koji je premijeru imao nedavno na američkoj kablovskoj mreži HBO, a prikazan je I na nedavnom obilježavanju 20te godišnjice mirovnog sporazuma u Dejtonu. U filmu se mogu čuti I dijelovi takozvanog tajnog audio dnevnika Richarda Holbrooka kojeg je diktirao gotovo svaki dan od augusta 2010 do svoje smrti. Režiser David Holbrook, u razgovoru sa Amrom Alirejsović, govori o sjećanjima na svog oca I tome kako se odlučio snimiti ovaj film.
Snimio sam ovaj film jer sam smatrao sam da je moj otac imao još nešto reći. On je umro dok se nalazio na državnoj funkciji I znao sam da njegov posao nije bio završen. Ali nije se radilo samo o Afganistanu, već o cijelom svijetu. Želio sam da to bude inspiracija za novu generaciju diplomata I na osnovu reakcija koje dobijam na film, taj se cilj doista I ostvaruje.
Najstariji sin Richarda Holbrooka, David, priznaje da iz njegove perspektive nije bilo lako snimiti film, na kojem je radio 4 godine.
Najteža stvar iz filmske perspektive je bila definirati moju ulogu u njemu. Bilo je teško samo početi raditi na filmu, neki su smatrali da to ne bih trebao raditi, da neću moći biti objektivan I da ja nisam bio prava osoba koja je trebala ispričati tu priču. Ali sam znao da sam morao prevazići takve sumnje I snimiti film. I moram priznati da nije bilo lako biti dio filma, biti u njemu, biti njegov sin. Bilo je nemoguće biti objektivan radeći ovaj film, jer bez obzira da li sam razgovarao sa njegovim prijateljima ili protivnicima, razgovor je uvijek bio obojen činjenicom da sam njegov sin. Ali bilo je lakše za mene imati pristup ljudima kao što je Hillary Clinton, jer im je on nešto značio. Moja perspektiva u filmu je da je to bila moja priča o životu mog oca. I tokom post produkcije smo se fokusirali na ono jedinstveno što sam ja mogao ispričati, a ne neko drugi.
Obiteljski trenuci sa ocem kakav je bio Richard Holbrooke su bili rijetki.
Moj otac po prirodi nije bio lak otac. U filmu ima jedna slika gdje se ja I moj brat igramo oko njega, a on za to vrijeme gleda po strani I nešto čita. Uvijek mu je pažnju odvlačio svijet oko njega. Vanjski svijet mu je bio uvijek mnogo interesantniji od nas. Ali to nije značilo da nas nije volio I da nam nije želio pokazati onoliko koliko je mogao od svijeta. To je bio izazov, ja sam uvijek nastojao da nadoknadim vrijeme sa njim I takvi trenuci su bili čarobni. Ali to nije uvijek bilo lako. Volio bih da smo imali bliži odnos. Volio bih da sam mogao osigurati da on provede više vremena sa mojom djecom. A to je bilo teško ostvariti s obzirom na sve pritiske u njegovom životu I njegov vlastiti unutrašnji kompas koji ga je uvijek usmjeravao suprotno od obitelji. Za mene osobno je najveći gubitak što moja djeca nisu provela više vremena sa njim. Čak I kada su bili sa njim, on je obično bio na telefonu.
Tokom snimanja filma, David je išao stopama svog oca u 9 zemalja svijeta.
Bilo je izuzetno tokom snimanja filma prolaziti istim stazama kojima je nekada prolazio moj otac. Tamo gdje su osjećanja bila najjača su bili ne samo BiH, nego I Kosovo. Na Kosovu on je značio nešto posebno, njegovo ime je tamo, kako su mi ljudi rekli, sinonim za slobodu I nadu. I to se je moglo osjetiti više nego na bilo kojem drugom mjestu koje sam obišao. Ljudi su prema njemu imali osjećanja I na Kipru, u Grčkoj, istočnom Timoru I drugdje.
Moj otac je vjerovao da je svako zasluživao šansu da odrasta u stabilnoj zemlji, osobito djeca. I prema tome je imao jaka osjećanja, jer su I njegovi roditelji bile izbjeglice iz Evrope koji su pobjegli od drugog svjetskog rata. Stoga je rad sa izbjeglicama imao veliko značenje za njega.
Mislim da ga je Dejton učinio mnogo istaknutijom osobom, a ono što je on od njega želio je da zaustavi rat I ubijanja, da uspostavi mir. Dejton je trebao biti samo prelazni dokumenat, ali je postao de facto ustav. Moj otac nije nikada imao namjeru da dejtonski ustav bude ovakav I nakon 20 godina. Moja velika nada je da kao dio njegove ostavštine Dejton bude revidiran pa čak I rasparčan, da se uzmu oni dobri dijelovi I da se nastavi sa njima. Ima toliko toga što trenutno ne funkcionira I to bi mom ocu, da je živ, slomilo srce, kaže u ekskluzivnom intervjuu za naš program David Holbrooke.
