Da bi smo izvukli neki zaključak, moramo ga izvlačiti iz velikog korpusa studija i vidjeti da li među njima ima više dokaza za neku tezu ili protiv nje. U ovom slučaju za tezu da vakcinisani šire jednako kao nevakcinisani ili ne.
Ovaj zaključak je iznijet prvi put u nezvaničnom internom dokumentu CDC.
CDC je tom prilikom istakao kako su vakcine pokazale visok stepen efikasnosti u sprečavanju da se razvije ozbiljna klinička slika ili da se desi smrt te, „iako je šansa da se vakcinisani zaraze znatno manja, i oni mogu prenositi virus kao i nevaksinisani, na druge osobe“.
Korpus dokaza – veliki broj naučnih radova na temu zaraznosti vakcinisanih ipak pokazuje da vakcinisani imaju manje virusno opterećenje te tako ima manju količinu virusnih čestica kojima mogu zaraziti svoju okolinu. Također, velika količina dokaza pokazuju da su vakcinisani u manjem riziku da se uopšt zaraze, ali i budu hospitalizirani.
Jedno od načela vakcinologiji jeste to da osoba koja je vakcinacijom stekla imunitet na neku bolest, ima sposobnost da njen imunološki sistem vrlo brzo prepozna patogena (virus, bakterija) i da ga napadne prije nego što umnažanje patogena uzme maha. No postoji nekoliko radova i nekoliko ekstremnih slučajava superširenja koji idu korist teze da vakcinisani šire jednako.
Ovdje se treba osvrnuti prvo na CDC – američki Centri za kontrolu bolesti/Centers for Disease Control and Prevention, koji važi za kredibilno tijelo i shvatiti kako su došli do toga zaključka koji plaši obične ljude.
Zaključak je baziran na tome što su eksperti iz CDC zabilježili nekoliko događaja širenja virusa u kojima je velik procenat vakcinisanih bio zaražen. Jedan od njih je i slučaj širenja iz gradića Provincetown u saveznoj državi Massachusetts.
Naravno treba dodati da nikad nije rečeno kako vakcinisani u potpunosti presijecaju put prenosa virusa – to je bilo jedno od ključnih pitanja vezano za vakcine, niti je ikada rečeno da su vakcine 100% djelotvorne u sprječavanju zaraze. Međutim, ovdje treba pocrtati da su događaji iz kojih je CDC izvukao ovakve zaključke jako rijetki i podrazumijevaju da na njima ima mnogo ljudi koji su u prisnom kontaktu (nema poštovanja fizičke distance i nošenja maski). Ovo samo zapravo naglašava koliko je važna kombinacija vakcinacije i epidemioloških mjera distance i maski u kontroli pandemije. Zato je potrebno da i u narednim mjesecima ljudi izbjegavaju masovna okupljanja čak i ako su potpuno vakcinisani.
Zaključak CDC da „vakcinisane osobe mogu širiti virus jednako kao nevakcinisane“ je tačan, ali se odnosi na ekstremne događaje u kojima učestvuje mnogo ljudi, a koji se ne pridržavaju se epidemioloških mjera fizičke distance i nošenja maski. Takve sitacije nisu pravilo.
Šta mjere naučnici u studijama zaraznosti? Oni gledaju prag ciklusa (cycle treshhold-Ct), što predstavlja broj ciklusa umnažanja RNK u PCR testu potrebnih da se dostigne granica na kojoj se uzorak smatra pozitivnim. Što manje ciklusa treba da se dođe do te granice, više je RNK u uzorku. Ct pokazuje količinu RNK virusa, što korelira s količinom virusnih čestica, ali ne pokazuje da li je virus infektivan ili ne te koliko dugo je infektivan.
Slučajevi probojnih infekcija među vakcinisanim i dalje su rijetki. U tom slučaju potpuno vakcinisana osoba koja dobije COVID-19 neće dugo biti zarazna i možda neće imati priliku prenijeti virus na drugu osobu.
Vakcinisana osoba može imati isto virusno opterećenje kao i nevakcinisana osoba, ali ta visoka razina virusa traje samo tri do četiri dana u poređenju s nevakcinisanom osobom koja bi mogla biti zarazna i 10 dana, navodi USA today, citirajući stručnjake.
Jedna od manjeg kontigenta studija koje pokazuju kako vakcinisani mogu širiti virusa jednako kako nevakcinisani je studija u preprintu postavljena na preprint server medRxiv.
Ovo znači da studiju još nisu recenzirali stručnjaci iz oblasti i da ne mora značiti da će biti uopšte objavljena. U nauci, kao što jedna lasta ne čini proljeće, tako ni jedna studija ne čini konačni zaključak naučne zajednice.
Međutim, sami autori ovog rada naglašavaju „Naši podaci potkrepljuju ideju da vakcinisane osobe koje se zaraze varijantom Delta mogu imati potencijal za prenos SARS-CoV-2 na druge. Vakcinisane osobe trebale bi nastaviti nositi zaštitne maske za lice u zatvorenim i skupnim prostorima, a također će se testirati na SARS-CoV-2 ako su izložene ili imaju simptome slične COVID-u.“
Dakle iz ovog zaključujemo ponovo – mjere nošenja maski i držanja distance te izbjegavanja masovnih okupljanja zajedno s vakcinacijom su najbolja šansa za smanjenje rizika. Nevakcinisane osobe trebaju također nositi maske i izbjegavati okupljanja.
Također, teza da „vakcinisani i nevakcinisani jednako šire“ se, ne zaboravimo odnosi samo na slučajeve kada je došlo do proboja vakcinalne zaštite, a kada bolje pogledamo podatke, vidimo da je učestalost zaraze među nevakcinisanim 8.3x veća nego među vakcinisanima, hospitalizacija nevakcinisanih je 25.2 puta vjerovatnija, a smrtni ishod kod nevakcinisanih vjerovatniji 24 puta, kako navodi FB stranica Cijepljenje/vakcinacija pozivajući se na CDC i Washington Post.
Zaključak: vakcinisani se teže zaražavaju čak i Delta varijantom, ali to nije nemoguće, nažalost, jer ništa, pa ni vakcine nije savršeno. No, vakcinisane osobe imaju manju šansu da nose živi virus, i kada jeste živ (sposoban za umnaženja) – to virus može znatno kraće vremena nego kod nevakcinisanih. Vakcinisani se virusa rješavaju brže i shodno svemu tome – imaju manju šansu da zaraze druge, čak i kada se sami zaraze. Za sada, veći broj studija ide u prilog tome da vakcinisani imaju manji rizik da se zaraze i da manje šire virus. Ukoliko ipak dokazi pokažu suprotno – naučna zajednica će to prihvatiti.
