Rad od kuće, teleposao ili tele-commute, postaje sve popularniji u Sjedinjenim Državama. Pretpostavka je da se radom od kuće štedi energija. No, neki stručnjaci kažu da stvarna štednja energije ovisi o tome kako netko obavlja taj tele-commute.
Oko 33 milijuna Amerikanaca barem jednom mjesečno radi od kuće ili iz kafića. Ideja tele-commutinga zvuči kao da štedi energiju: manje vožnje do posla, manja potrošnja benzina... ponegdje, ustvari, velika ušteda u benzinu. Kompanija Sun Microsystems vodi program nazvan Open Work koji uposlenicima dozvoljava da rade od kud god žele - od kuće ili iz kafića. Godine 2007. ta je kompanija proučavala navike svojih tele-djelatnika i ustanovila da oni u prosjeku rade po dva dana tjedno od kuće i uštede godišnje od 500 do 600 dolara u troškovima za benzin. No, stvari su kompliciranije nego što izgledaju. Arpad Horvath, profesor strojarstva na Sveučilištu Kalifornije Berkeley, proučava tele-commuting. On kaže:
"Uzmimo za primjer osobu koja neke dane radi od kuće, ali također ima i ured u kompaniji za koju radi. Dakle, sada dva ureda treba opskrbiti energijom i drugim priključcima i to praktički sve dane."
Horvath kaže da ušteda u energiji može biti iluzorna jer se više energije troši kod kuće, a ured na poslu i dalje treba bilo grijati ili hladiti, ovisno o godišnjem dobu. Da bi tele-commuting ostvario najveće uštede u potrošnji energije, kaže Horvath, ne može se provoditi samo pokoji dan u tjednu:
"Idealna situacija je da netko čitavo vrijeme radi od kuće, nema nikakav ured na poslu, ali da pritom ne poveća broj svojih putovanja za razonodu niti značajnije izmijeni način života."
Za mnoge ljude, takav recept jednostavno ne funkcionira. Istraživanja pokazuju da manje od 2 posto Amerikanaca stalno radi od kuće. Stručnjaci kažu da se glavni razlog krije u povjerenju koje ima nečiji šef da će posao biti obavljan savjesno. Rose Stanley radi za tvrtku World-At-Work, koja se bavi pitanjima radnih odnosa.
"Radi se o kulturološkom pomaku unutar neke organizacije kada ona prelazi na višu razinu uprave u kojoj menadžeri više nemaju uposlenike stalno na oku. Za mnoge, nepostojanje tog elementa izravnog nadzora uposlenika prava je stigma."
Stanley kaže da i šefove treba obučiti kako upravljati uposlenicima koji im nisu na oku. Njezin šef, kaže, kroz dan više je puta kontaktira instant porukama da vidi kako napreduje posao.
Drugi problem kod tele-commutinga su sami uposlenici. Ugoda rada u pidžami za mnoge gubi čar kad je jedino biće s kojim se može razgovarati - vlastiti pas. Upravo zato neki tele-commuteri pokušavaju dijeliti isti radni prostor s drugima.
Jedan takav prostor nalazi se u Ann Arboru, u Michiganu. Nazvan Workantile Exchange, to je ustvari veliki, otvoreni prostor s kafićem, i sa svim onim što posjeduje ured. Vlasnik Mike Kessler kaže da je njegova ideja - umjesto desetaka individualnih ureda u kućama tele-commutera, evo jednog velikog kojeg deseci ljudi mogu dijeliti kad im zatreba:
"Gledano iz perspektive očuvanja okoliša, svi trebaju iste stvari da bi obavili svoj posao: bežičnu ili ožičenu vezu s internetom, udobnu stolicu i stol, dobru kavu, sobu za sastanke, sanitarne prostorije ... no, svi to ne trebaju u isto vrijeme. Uz to, ovaj tele-ured svojim je korisnicima blizu kuće, pa dolaze do njega pješke ili biciklom, a ne automobilom."
Neki analitičari kažu da je takva organizacija uredskog rada upravo ono čemu će se okrenuti sve veći broj uposlenika i kompanija. No, za većinu kompanija, tele-commuting nije pitanje uštede energije nego poslovna odluka: tako se zadržavaju dobri djelatnici i povećava produktivnost. A, ako time i uposlenik uštedi benzin, onda još i bolje.