Brojna američka stambena naselja dijele mjesta za rekreaciju i sastanke, no takozvane ‘cohousing’ zajednice koje dijele prostorije i resurse uzdigle su takav način zajedničkog korištenja na jednu višu razinu. Stanari tih zajednica aktivni su u životima svojih susjeda: zajedno objeduju nekoliko puta tjedno, upravljaju zajednicom na temelju zajedničkog sporazuma i slično.
Naselje Takoma Village Cohousing u Washingtonu nije tipično američko susjedstvo. U ovoj zajednici više od 40 obitelji živi u kućama u nizu ili stanovima u privatnom vlasništvu, dijeleći jednu zgradu namijenjenu svim stanarima. U njoj se nalazi dječja igraonica, ured, kuhinja, prostorija za pranje veša te velika prostorija za druženje. Sharon Villines jedna je od prvih koja se doselila u ovo naselje, otvoreno 2000. godine: "Najviše mi se sviđa što poznajem sve susjede, svakog tko ovdje živi".
Pedagoginja u srednjoj školi Georgette Small, majka osamnaesto-mjesečne djevojčice, smatra svoje susjede svojom obitelji: "Sviđa mi se što sam, iako je moja obitelj daleko, u Torontu, okružena ljudima na koje uvijek mogu računati. Ako, na primjer, ne mogu pokupiti svoju kćer iz škole, ne dvojim se nazvati ikoga od njih da mi učine uslugu".
Taj osjećaj bliskosti, kaže Sharon Villines, razvio se s vremenom, kako su stanari provodili vrijeme zajedno. Postoji jedna grupa od 30, 40 ljudi, koja se sastaje ponedjeljkom navečer. Tada za njih uvijek kuhaju dvoje ili troje ljudi i poslužuju im večeru, kaže ona. Abe Hussein, koji se ovdje doselio prije šest godina, kaže da uživa u takvim okupljanjima te da je ovo naselje izvrsno mjesto za podizanje djece. Kad mu u posjet dođe njegov trogodišnji unuk, igra se u zajedničkoj igraonici. Pritom, naglašava Abe Hussein, to ne znači da se pri korištenju javnih, zajedničkih prostorija gubi privatnost: "Tu je naša kuća, a pored nje je nečija druga. Koliko ću se ja uključiti u ovu zajednicu ovisi o meni i o mojim susjedima".
Ann Zabaldo, koja je vrlo aktivna u životu naselja Takoma Village, kaže da joj se sviđa što je ono projektirano da bude energetski učinkovito i što se stanari koji žive tako blizu jedni drugima zajednički brinu o svojoj zajednici: "Jedna grupa od četvero – petero ljudi vodi brigu o zajedničkoj zgradi - svaka dva tjedna oni je počiste. A u međuvremenu, od ljudi koji je koriste očekuje se da pokupe smeće iza sebe i vrate na mjesto namještaj i predmete koje su koristili".
No, unatoč tako dobroj organizaciji, ne funkcionira sve tako glatko. Neki stanari se žale da ne sudjeluju svi jednako u dijeljenju poslova. Iako odbor za upravljanje zgradom ima pravo kazniti one koji ne rade svoj posao, to se mora postići zajedničkim sporazumom, a put do njega može biti dug i pun frustracija, kaže Abe Hussein. Naselje Takoma Village jedno je od 150 naselja tog tipa u Sjedinjenim Državama. Koncept je započet u Danskoj, a u Sjedinjene Države donijeli su ga prije 20 godina Charles Durrett i Kathryn McCamant, bračni par arhitekata koji su tada studirali u Danskoj. Kathryn McCamant kaže da takav način stanovanja doprinosi kvalitetnijem životu: "Nije lako komunicirati sa susjedima ako ih ne poznajete. No, kroz zajedničke radove u vrtu ili projekte djece, ili pak ličenja zgrade, možete izgraditi povjerenje i zajednički rješavati probleme".
Upravo to, kaže Kathryn McCamant, je ono što život u ovakvoj zajednici čini uzbudljivim i nanovo oživljava dobrosusjedske odnose.