Uz Mjesec hispaničkog nasljeđa: Chávez i Huerta, dvoje utjecajnih aktivista za nenasilne društvene promjene

César Estrada Chávez, “mali čovjek s velikim snovima”, bio je jedan od najvećih radničkih vođa u Sjedinjenim Državama 20. stoljeća, najznačajniji Latino vođa u povijesti SAD-a. Za razliku od onih drugih poznatih sindikalnih vođa poput Jimmyja Hoffe, Georgea Meanyja ili Harryja Bridgesa, koji su vodstvo svojih organizacija naslijedili, Chávez je, svoju organizaciju, National Farm Workers Association, kasnije United Farm Workers - prvi uspješni sindikat farmerskih radnika u povijesti SAD-a - sâm pokrenuo, sa suosnivačicom Dolores Huerta i šačicom drugih, tamo gdje prije nije nikad bilo neke druge - na toplim, plodnim, ponekad nasilnim, poljima Kalifornije, s kojih su generacije i generacije mizerno plaćenih imigranata hranom snabdjevale stolove Amerikanaca. Savjest tih Amerikanaca, međutim, nije, tijekom 60-ih i 70-ih godina, uspio uznemiriti niti jedan drugi sindikalni vođa tako kao što je César Chávez, strpljivo i predano, Gandhijevim metodama – nenasilnim štrajkovima, bojkotima i mudrim korištenjem masovnih medija. Tim je metodama Chávez i pridobio podršku milijuna Amerikanaca za prava i dignitet radnika na farmama. Njegova su nastojanja dovela i do stvaranja Chicano pokreta tih istih, šezdesetih i sedamdesetih godina, i pomogla u stvaranju Latino pokreta za ljudska prava. Njegova ga postignuća stavljaju u isti red s onima najvećih vođa pokreta za građanska prava, poput Martina Luthera Kinga.


Rođen 1927. godine, blizu Yume, u Arizoni. Chávez je, kao dijete, s cijelom obitelji, zbog velike gospodarske krize, a onda i velike suše, tridesetih godina morao napustiti dom i zemlju koju su imali i u potrazi za poslom zaputiti se u Kaliforniju. Od farme do farme, berući voće i povrće, nekako su za život zarađivali. Sa stotinama tisuća drugih migranata, s američkog Srednjeg Zapada i Jugozapada, živjeli su u logorima, nerijetko spavajući u vlastitom starom automobilu. Za to je vrijeme César promijenio više od 30 osnovnih skola. Još kao dijete, dakle, iskusio je bijedu i siromaštvo jedne od najizrabljivanijih skupina u Sjedinjenim Državama – sezonskih radnika. Kad se obitelj Chávez, sa šestero djece, konačno skrasila, bilo je to u jednom barriu, jednoj četvrti istočnog San Josea, koju su njeni žitelji zvali “Sal Si Puedes” – Pobjegni (izvuci se), ako možeš.

Po povratku iz Drugog svjetskog rata, sa pacifičkog ratišta, Chávez se nastanio u mjestu Delano, vratio poslu na kalifornijskim poljima i u kalifornijskim vinogradima i započeo sa svojom borbom za unošenje promjena. Godina je bila 1948., godina njegovog prvog štrajka, održanog u znak prosvjeda protiv bijednih nadnica i loših radnih uvjeta. Nastavio je aktivno poticati Amerikanace meksičkog porijekla da se prijavljuju i da glasaju. Po cijeloj je Kaliforniji držao govore za radnička prava i protiv rasne i ekonomske diskriminacije, u prvom redu, najbrojnije Chicano skupine farmerskih radnika, onih meksičkog porijekla, ali i radnika raznih drugih nacionalnosti. Godine 1962., Chávez, zajedno s radničkom aktivisticom Dolores Huerta i beračima grožđa u Kaliforniji, osniva National Farm Workers Association. I organizira strajk za većim nadnicama. Sve je Amerikance pozvao na bojkot kalifornijskog stolnog grožđa. Štrajk je trajao pet godina; za to vrijeme, Chávez je na svoju stranu uspio pridobiti 17 milijuna Amerikanaca. Godine 1968., časopis New York je pisao: “Većina liberala… radije bi progutala tabletu cijanida nego bobicu kalifornijskog grožđa.” Svojim 25-dnevnim štrajkom glađu, Chávez je privukao ogromnu pozornost javnosti i podršku Roberta Kennedyja koji će za Cháveza reći:”Jedna od herojskih ličnosti našeg vremena!”

Kad su, 1970. godine, kalifornijski uzgajivači grožđa potpisali ugovor sa Chávezovim sindikatom – United Farm Workers, i time pristali na njegove zahtjeve, bila je to za Cháveza povijesna pobjeda.

I osamedesetih godina, Chávez je nastavio prosvjedovati štrajkovima glađu, kako bi pažnju javnosti skrenuo na prekomjernu uporabu pesticida koja je najedala zdravlje kalifornijskih berača grožđa. Za njihova prava, borio se do zadnjih dana svojeg života. Umro je 23. travnja 1993. godine, u 66. godini života.

César Chávez, “mali čovjek s velikim snovima,” svoju je ideologiju temeljio na dubokom vjerovanju u pravo da i ona može, i treba, biti dio “američkog sna.” Za svoj rad, Chávez je, 1991., dvije godine prije svoje smrti, dobio najviše meksičko odlikovanje – Aguila Azteca, koje se dodjeljuje onima meksičkog porijekla za postignuća ostvarena izvan Meksika. Posthumno, Chávezu je, 1994. godine, dodijeljeno i najviše američko odlikovanje koje se daje civilima – Predsjednička medalja za slobodu, iz ruku predsjednika Clintona. Te iste godine, Chávezova je obitelj, uz pomoć brojnih prijatelja i pristaša, osnovala zakladu koja nosi njegovo ime, s ciljem da i današnje i buduće naraštaje inspirira na promicanje ideala, rada i vizija Césara Estrade Cháveza.

Sí, se puede

“Da, moguće je” ili “Da, može se”, u engleskom prijevodu obično “Yes, we can”, geslo je United Farm Workers, koje su, 1972. godine, zajedno skovali César Chávez i Dolores Huerta, za vrijeme Chávezovog strajka glađu, u Phoenixu, savezna država Arizona. Slogan su prihvatili i drugi radnički sindikati i organizacije za građanska prava, čuo se kao poklič na protestnim skupovima protiv predloženih promjena u američkoj imigracijskoj politici, 2006. godine, a dvije godine kasnije, 2008., postao je i slogan predsjedničke kampanje Baracka Obame.

Međunarodno priznata za svoju ulogu u promicanju ženskih ljudskih prava, prava imigranata i radnika, legendarna aktivistica Dolores Huerta – ključna, zajedno sa Césarom Chávezom, u osnivanju United Farm Workers of America – i danas je, u svojoj 82. godini, aktivna, i kao počasna dopredsjednica sindikata i kao predsjednica Dolores Huerta Foundation, zaklade čija misija je inspirirati i motivirati ljude na organiziranje održivih zajednica za postizanje društvene pravde.

Huerta je stajala iza nekih od najznačajnijih huelgas, štrajkova, u povijesti Sjedinjenih Država, borila se za ekonomsku, drustvenu i političku dobit radnika i za ljudska i građanska prava, rame uz rame s nekima od najistaknutijih američkih radničkih vođa 20. stoljeća.

Rođena 1930., u rudarskom mjestu Dawson, na sjeveru savezne države New Mexico, Huerta je, s majkom, rano preselila također u Kaliforniju i odrasla u Stocktonu, u srcu poljoprivredne San Joaquin Valley. Majka je vodila vlastiti restoran i hotel, sa 70 soba, u koje je često besplatno smještala obitelji meksičkih radnika na farmama. Od majke je naučila kako biti velikodušna, kako pomagati drugima; od oca-rudara i radnika-migranta i sindikalnog aktivista, s kojim je ostala u prisnoj vezi po razvodu roditelja - kako se angažirati u zajednici. Huerta je završila pedagošku školu i neko vrijeme predavala, a onda napustila taj posao rekavši: “Nisam više mogla gledati djecu kako u školu dolaze gladna i bez cipela. Smatrala sam da im mogu biti od veće koristi organiziram li njihove roditelje, radnike na farmama.”

Godine 1960., Dolores Huerta je i osnovala Agricultural Workers Association i postala neustrašivi lobist za njihova prava u Sacramentu, glavnom gradu Kalifornije, ali i u Washingtonu. Uspjela je za njih organizirati programe pomoći, postigla da se državljanstvo ukloni kao uvjet za dobijanje mirovine, bila ključna u donošenju zakona koji je glasačima dopuštao da glasaju na španjolskom, da na španjolskom polažu ispit za vozačke dozvole. I bila jedna od prvih koja je glasno progovorila protiv uporabe pesticida koji su prijetili i zdravlju radnika na plantažama voća i povrća i zdravlju potrošača i zdravlju okoliša.


Kroz svoj je rad i kroz aktivizam brzo upoznala Césara Cháveza. Više od 30 godina bit će njegov najodaniji i najpouzdaniji savjetnik. To dvoje činili su savršeni tim - Chávez je bio dinamični vođa i govornik, Huerta vješt organizator i čvrsti pregovarač. Još 1958. godine, Huerta je bila koordinator kampanje na istočnoj obali Sjedinjenih Država za nacionalni bojkot stolnog grožđa, na potrošače je apelirala da bojkotiraju kalifornijske proizvođače dok oni ne povećaju nadnice radnicima, Meksikancima, Filipincima i drugima. Bojkot je, 1970., rezultirao potpisivanjem trogodišnjeg sporazuma između cijele kalifornijske industrije stolnog grožđa i Chávezovog i njezinog United Farm Workers o zajedničkom pregovaranju o plaćama putem sindikata.

U to je vrijeme jačao i feministički pokret i Dolores Huerta će i u njemu naći svoje cijenjeno mjesto i biti uzor dvjema generacijama aktivistica. Huerta će odigrati i značajnu ulogu u američkom pokretu za građanska prava. Početkom 70-ih, vodila je političko krilo sindikata poljoprivrednih radnika, lobirala dalje za njihova zakonska prava.
Dolores Huerta, majka jedanaestero djece, bila je uhićena 22 puta zbog svog sudjelovanja u nenasilnim prosvjedima i štrajkovima; g. 1988., u mirnim i zakonitim prosvjedima protiv smjernica i političke platforme tadašnjeg predsjedničkog kandidata Georgea Busha, Huerta je bila pretučena, ispred hotela Sir Francis Drake, u San Franciscu, i zadobila teške ozljede unutarnjih organa. Izvojevala je znatnu financijsku odštetu od policije i novac dala u korist sindikata poljoprivrednih radnika, ali postavila i presedan za ponašanje policije za vrijeme mirnih demonstracija.

Rad i dostignuća Dolores Huerta često su zasjenjeni onima Césara Cháveza, ali njezin doprinos od nje čini jednog od najutjecajnijih radničkih vođa 20. stoljeća. Dobitnica je niza priznanja, među njima nagrade Eleanor Roosevelt za ljudska prava (1998.) i Predsjedničke medalje za slobodu, koju joj je, 2012. godine, uručio predsjednik Obama. Godine 1993., primljena je u National Women’s Hall of Fame, a časopis Ladies’ Home Journal proglasio ju je, 1998., jednom od 100 najvažnijih žena 20. stoljeća, zajedno s takvim ženskim vođama kakve su bile Majka Tereza, Rosa Parks, Indira Gandhi. I u 21. stoljeću, Dolores Huerta nastavlja biti aktivna i zagovarati progresivne promjene, putem vlastite zaklade i kao član upravnih odbora organizacija For the American Way i Feminist Majority Foundation. Obraća se javnosti na raznim forumima, studentima na njihovim sveučilištima, neumorno radi s mladim liderima.

Proslavu njezinog 80. rođendana, 2010. godine, uveličali su aktivisti brojnih i raznih progresivnih društvenih organizacija i pokreta, od onih za prava žena, za društvenu pravdu i prava imigranata, za zaštitu i održivost okoliša do mirovnih pokreta i pokreta za prava lezbijki i homoseksualaca.

“Združivanje pokreta,” rekla je tada Huerta, “združivanje naših snaga, spajanje više puteva u jedan, ali snažan, jedini je način za uspjeh naših progresivnih programa i prioriteta... Našu poruku moramo širiti od vrata do vrata, ljudi moraju shvatiti da je snaga, ali i odgovornost, u njihovim rukama, u rukama pojedinaca... Poduzmemo li korake, imat ćemo vladu kakvu želimo!”

“Organize!”, uvijek je bila kratka, moćna poruka Dolores Huerta. Pamti se i ona druga: “Izađite na ulicu, pođite u povijest s nama, siđite s pločnika!”