Prošlo je 40 godina otkako čovjek pokušava odgovoriti na pitanje “mogu li se ljudska bića prilagoditi na dugi boravak u svemiru?” Veliki je napredak ostvaren otkako je, 1971. godine, posada kozmonauta provela tri tjedna u sovjetskom modulu, prvoj svjetskoj svemirskoj stanici. Prvi američki pokušaj – NASA-in Skylab – položio je temelje današnjoj Međunarodnoj svemirskoj postaji. U prilogu Suzanne Presto – što je postignuto misijom Skylaba prije nego što se on vratio u atmosferu, 1979. godine, i izgorio.
Kanadski astronaut Chris Hadfield, koji je nedavno završio petomjesečni boravak na Međunarodnoj svemirskoj postaji, očito se lako prilagodio životu daleko od Zemlje.
No, prije samo četiri desetljeća, znanstvenici nisu znali da li je čovjek sposoban za dugi svemirski let.
NASA je na to pitanje pokušala dobiti odgovor lansiranjem Skylaba, u svibnju 1973. godine. Tokom jednogodišnjeg rada postaje Skylab, tri su tima astronauta radila na njoj, u misijama koje su trajale od 28 do 84 dana. Iz tih se misija učilo kako ljudi reagiraju na duža razdoblja u svemiru.
Gerald Carr je komandirao Skylabom 4. Bio je jedan od sudionika NASA-inog panela povodom 40. godišnjice lansiranja; mišićna atrofija, rekao je on tada, bila je jedan od glavnih problema.
“Naučili smo da je jednostavnim vježbama moguće riješiti taj problem i zato nema razloga zbog kojega čovjek ne bi mogao ostati u bestežinskom okružju na duga vremenska razdoblja.”
Astronauti su provodili eksperimente u mikrogravitaciji, a Skylab je služio kao solarni opservatorij, kao jedinstvena, pionirska platforma za proučavanje Zemlje i bio je jedno uzbudljivo i zabavno mjesto za rad.
I to je baština Skylaba, kaže Owen Garriott, znanstveni pilot Skylaba 3.
“Četrdeset godina kasnije, još uvijek smo, mislim, impresionirani količinom ostvarenoga i dalekovidnošću onih koji su planirali eksperimente.”
Saznanja astronauta o njihovoj sposobnosti da podnose duge letove položila su temelje današnjem životu u svemiru, kaže Marshall Porterfield, direktor NASA-inog Odjela za život u svemiru i fiziku i srodne znanosti.
“Na tome smo gradili... na saznanjima koja su oni prikupili u smislu zdravstvenih promjena do kojih dolazi u mišićima i kostima dok se čovjek nalazi u svemiru. To su vrlo značajna područja i naših današnjih istraživanja.”
Ali Skylab je imao i neuspjeha. Pri lansiranju odvojio se dio toplinskog štita, a s njim i solarni panel pa je prva posada, koja je stigla 11 dana kasnije, morala izvršiti popravke.
To je astronautima pružilo priliku da dokažu da čovjek može živjeti u svemiru, kaže Allan Needell, kustos Smithsonianovog Nacionalnog muzeja zrakopolovstva i svmirskih istraživanja.
“Jedna od prvih stvari koje su otkrili bila je ta da je čovjek zaista sposoban reagirati na neočekivane situacije, nešto što vjerojatno ne bi bilo moguće saznati na druge načine. Ne zaboravite, nismo tada imali svemirske letjelice, nismo imali shuttle koji je mogao poletjeti i izvršiti popravke.”
NASA je, 1975. godine, rezervnu orbitalnu radionicu Skylab predala Nacionalnom muzeju zrakoplovstva i svemirskih istraživanja; ona je otada jedna od njegovih najvećih atrakcija.
Predstavlja neku vrstu vremenske kapsule iz 70-ih godina, koja nam daje predodžbu života na Svemirskoj postaji danas.
Sljedeći korak za život daleko od našeg planeta bit će jednogodišnja misija na Međunarodnoj svemirskoj postaji, sa jednim astronautom i jednim kozmonautom, planirana za 2015. godinu.
Kanadski astronaut Chris Hadfield, koji je nedavno završio petomjesečni boravak na Međunarodnoj svemirskoj postaji, očito se lako prilagodio životu daleko od Zemlje.
No, prije samo četiri desetljeća, znanstvenici nisu znali da li je čovjek sposoban za dugi svemirski let.
NASA je na to pitanje pokušala dobiti odgovor lansiranjem Skylaba, u svibnju 1973. godine. Tokom jednogodišnjeg rada postaje Skylab, tri su tima astronauta radila na njoj, u misijama koje su trajale od 28 do 84 dana. Iz tih se misija učilo kako ljudi reagiraju na duža razdoblja u svemiru.
Gerald Carr je komandirao Skylabom 4. Bio je jedan od sudionika NASA-inog panela povodom 40. godišnjice lansiranja; mišićna atrofija, rekao je on tada, bila je jedan od glavnih problema.
“Naučili smo da je jednostavnim vježbama moguće riješiti taj problem i zato nema razloga zbog kojega čovjek ne bi mogao ostati u bestežinskom okružju na duga vremenska razdoblja.”
Astronauti su provodili eksperimente u mikrogravitaciji, a Skylab je služio kao solarni opservatorij, kao jedinstvena, pionirska platforma za proučavanje Zemlje i bio je jedno uzbudljivo i zabavno mjesto za rad.
I to je baština Skylaba, kaže Owen Garriott, znanstveni pilot Skylaba 3.
“Četrdeset godina kasnije, još uvijek smo, mislim, impresionirani količinom ostvarenoga i dalekovidnošću onih koji su planirali eksperimente.”
Saznanja astronauta o njihovoj sposobnosti da podnose duge letove položila su temelje današnjem životu u svemiru, kaže Marshall Porterfield, direktor NASA-inog Odjela za život u svemiru i fiziku i srodne znanosti.
“Na tome smo gradili... na saznanjima koja su oni prikupili u smislu zdravstvenih promjena do kojih dolazi u mišićima i kostima dok se čovjek nalazi u svemiru. To su vrlo značajna područja i naših današnjih istraživanja.”
Ali Skylab je imao i neuspjeha. Pri lansiranju odvojio se dio toplinskog štita, a s njim i solarni panel pa je prva posada, koja je stigla 11 dana kasnije, morala izvršiti popravke.
To je astronautima pružilo priliku da dokažu da čovjek može živjeti u svemiru, kaže Allan Needell, kustos Smithsonianovog Nacionalnog muzeja zrakopolovstva i svmirskih istraživanja.
“Jedna od prvih stvari koje su otkrili bila je ta da je čovjek zaista sposoban reagirati na neočekivane situacije, nešto što vjerojatno ne bi bilo moguće saznati na druge načine. Ne zaboravite, nismo tada imali svemirske letjelice, nismo imali shuttle koji je mogao poletjeti i izvršiti popravke.”
NASA je, 1975. godine, rezervnu orbitalnu radionicu Skylab predala Nacionalnom muzeju zrakoplovstva i svemirskih istraživanja; ona je otada jedna od njegovih najvećih atrakcija.
Predstavlja neku vrstu vremenske kapsule iz 70-ih godina, koja nam daje predodžbu života na Svemirskoj postaji danas.
Sljedeći korak za život daleko od našeg planeta bit će jednogodišnja misija na Međunarodnoj svemirskoj postaji, sa jednim astronautom i jednim kozmonautom, planirana za 2015. godinu.
