Za dizajn kompjutera, a i za način njihova korištenja odgovorni su ljudi koji ih dizajniraju. Toga se svi vjerojatno prisjetimo kada nas ozlovolji ispunjavanje loše dizajniranog online formulara ili - obratno - kada igramo odlično dizajniranu video igru. Ovih dana, Atlanta je bila domaćin konferencije 2300 eksperata za interakciju čovjeka i kompjutera, odnosno načina na koji se ljudsko biće susreće s elektronikom.
Simon je robot. On izgleda poput svemirca: ima veliku bijelu plastičnu glavu, veličine košarkaške lopte, vrlo izražajne oči s kapcima koji su ustvari video kamere, prćastim nosom, te parom svijetlećih ušiju, nalik onima Mickeya Mousea. U središtu svega toga je Simonov mozak - kompjuter.
Andrea Thomaz, profesorica na sveučilištu Georgia Tech, dizajnira društvene robote poput Simona: "Zadatak kojemu danas učimo Simona je da počisti radnu površinu."
Simon stoji ispred stola na kojemu se nalazi nekoliko šarolikih kučanskih predmeta. Njegova se ruka ispruži i uzima zelenu spužvu. Robot podiže spužvu prema svojim očima, nakon čega mu se kaže: 'stavi je u zelenu posudu'. Uz komentar: 'to ima smisla', Simon stavlja zelenu spužvu u zelenu posudu.
Učiti Simona izgleda mnogo lakše nego naučiti vlastitu djecu da za sobom spreme svoje igračke. Andrea Thomaz kaže da je to vrlo važno ukoliko se želi napraviti robote za korištenje kod kuće i u uredima: "Mislimo da će velik problem za robote, koji će se naći među ljudima, biti prilagodba i učenje novih stvari od ljudi koji nužno ne moraju znati mnogo - ili išta - o robotima ili o načinu na koji stroj uči."
No, pitanje interakcije ljudi i kompjutera na konferenciji u Atlanti nije se bavilo samo robotima. Scott Pobiner - koji proučava način interakcije ljudi i kompjutera - kaže da ljudi više samo ne rade ili se ne igraju s kompjuterima - danas, oni s njima žive: "Najnovija istraživanja upravo se bave interakcijom s kompjuterima, recimo s robotima, poput Simona i to iz perspektive načina koji roboti počinju učiti. Oni to čine na mnogo raznih načina i postaju praktički pseudo-razumni. To je vrlo osjetljivo područje kojega se plaše i sami znanstvenici."
Jedno od najaktuelnijih pitanja vezano je uz osjet dodira: kako dizajnirati tipkovnicu za vrlo male prijenosne elektroničke naprave, poput iPhonea. Trenutno je veličina iPhonea zadana veličinom naših prstiju te ga dizajneri ne mogu dalje smanjivati jer bi postao neupotrebljiv.
Chris Harrison, postdiplomski student na Sveučilištu Carnegie Mellon, ima za to rješenje: koristiti ljudsko tijelo kao tipkovnicu. On svoj pronalazak naziva Skinput: "Skinput radi pomoću orukavlja, odnosno manžete koja sadrži deset visoko specijaliziranih vibracijskih senzora, te praktički funkcionira poput mikrofona koji sluša iz unutrašnjosti tijela."
Kad Harrison tapka prstom po svojoj ruci, serija valovitih krivulja se pojavi na monitoru kompjutera. On kaže da su to podaci iz deset senzora koji uče kako točno zvuči svaki od prstiju. Ako se svakom prstu dodijeli određena funkcija na mobilnoj napavi onda, na primjer, tapkanje kažiprstom znači 'zovi broj' ili 'provjeri email'.
Premda je Skinput još u eksperimentalnoj fazi, kompanija Microsoft vjeruje da ima velike potencijale, te ulaže u Harrisonovo istraživanje.