Prije terorističkih napada 11. rujna 2001., Amerikanci su o terorizmu razmišljali uglavnom kao o nečemu što se događalo vani, u drugim zemljama. Ali u reakcijama na tragediju u Bostonu, kao i nedavna masovna ubojstva, taj je osjećaj sigurnosti bitno poljuljan.
Pogled na Boston, preko rijeke Charles… idiličan, a to je i osjećaj koji prevladava na dan bostonskog maratona. Tracy Shea je bila tamo. “Dan je uvijek tako radostan, bila sam ponesena trenutkom, uzbuđena, kad sam vidjela ljude u finišu.”
Kad su odjeknule eksplozije, Tracy se upravo našla kraj crte koja obilježava liniju finiša.
“Sve što sam vidjela bio je dim, podsjetilo me na 11. rujna… samo bijeli dim i predmeti kako lete zrakom. I onda shvatila da se radi o bombi. Pogledala sam svoju kćerku, vidjela užas u njenim očima i onda smo počele trčati.”
Ali još nije bila potpuno svjesna onoga što se dogodilo.
“Nisam mogla vjerovati da se to događa. Mislim da sam bila u potpunom šoku. Pitala sam se – stvarno trčimo ulicom Boylston, bježimo od bombi? Potpuna nevjerica.”
Nevjerica koja svoje korijene vuče iz vremena kad su Amerikanci osjećali da je njihova zemlja imuna na političko nasilje – posebno na vrstu pokolja do kojega je došlo ovaj tjedan.
Graham Allison je direktor Belfer Centra za znanost i međunarodna pitanja pri Sveučilištu Harvard.
“Prije 11. rujna 2001., većina Amerikanaca je mislila da živi na sigurnom, kao na nekom drugom planetu, a strašne stvari… to je bilo nešto što smo gledali na televiziji, one su se događale u Pakistanu ili Iraku, Afganistanu, Africi…”
To se mijenja, kaže Allison, i ne samo zbog terorističkih napada nego i zbog masovnih ubojstava poput onoga u Newtownu, u Connecticutu, u prosincu, kad je ubijeno 26 djece i njihovih nastavnika.
“Mislim da Amerikanci počinju shvaćati da živimo u krhkom i opasnom svijetu i da u naše škole mogu ući naši građani i ubijati našu djecu.”
To razumijevanje može nauditi terorističkim grupama, kaže profesor za međunarodna pitanja Stephen Walt.
“Dobra vijest je da te grupe, pod uvjetom, naravno, da se niti jedna od njih ne dočepa destruktivnog oružja, neće predstavljati opasnost za većinu Amerikanaca niti po američki način života, neće prijetiti našem slobodnom i otvorenom društvu, ukoliko pretjerano ne reagiramo.”
Tracy Shea kaže da će iduće godine opet doći na maraton, jer ne želi se, dodaje, prepustiti strahu.
“Ako to učinite, oni onda na neki način pobjeđuju, a ja ne mislim da mi ovdje tako živimo.”
Riječi koje se često čuju i osjećaj koji prevladava u Bostonu ovih dana, gradu već dobro poznatom po svojoj sposobnosti brzog oporavljanja.
Pogled na Boston, preko rijeke Charles… idiličan, a to je i osjećaj koji prevladava na dan bostonskog maratona. Tracy Shea je bila tamo. “Dan je uvijek tako radostan, bila sam ponesena trenutkom, uzbuđena, kad sam vidjela ljude u finišu.”
Kad su odjeknule eksplozije, Tracy se upravo našla kraj crte koja obilježava liniju finiša.
“Sve što sam vidjela bio je dim, podsjetilo me na 11. rujna… samo bijeli dim i predmeti kako lete zrakom. I onda shvatila da se radi o bombi. Pogledala sam svoju kćerku, vidjela užas u njenim očima i onda smo počele trčati.”
Ali još nije bila potpuno svjesna onoga što se dogodilo.
“Nisam mogla vjerovati da se to događa. Mislim da sam bila u potpunom šoku. Pitala sam se – stvarno trčimo ulicom Boylston, bježimo od bombi? Potpuna nevjerica.”
Nevjerica koja svoje korijene vuče iz vremena kad su Amerikanci osjećali da je njihova zemlja imuna na političko nasilje – posebno na vrstu pokolja do kojega je došlo ovaj tjedan.
Graham Allison je direktor Belfer Centra za znanost i međunarodna pitanja pri Sveučilištu Harvard.
“Prije 11. rujna 2001., većina Amerikanaca je mislila da živi na sigurnom, kao na nekom drugom planetu, a strašne stvari… to je bilo nešto što smo gledali na televiziji, one su se događale u Pakistanu ili Iraku, Afganistanu, Africi…”
To se mijenja, kaže Allison, i ne samo zbog terorističkih napada nego i zbog masovnih ubojstava poput onoga u Newtownu, u Connecticutu, u prosincu, kad je ubijeno 26 djece i njihovih nastavnika.
“Mislim da Amerikanci počinju shvaćati da živimo u krhkom i opasnom svijetu i da u naše škole mogu ući naši građani i ubijati našu djecu.”
To razumijevanje može nauditi terorističkim grupama, kaže profesor za međunarodna pitanja Stephen Walt.
“Dobra vijest je da te grupe, pod uvjetom, naravno, da se niti jedna od njih ne dočepa destruktivnog oružja, neće predstavljati opasnost za većinu Amerikanaca niti po američki način života, neće prijetiti našem slobodnom i otvorenom društvu, ukoliko pretjerano ne reagiramo.”
Tracy Shea kaže da će iduće godine opet doći na maraton, jer ne želi se, dodaje, prepustiti strahu.
“Ako to učinite, oni onda na neki način pobjeđuju, a ja ne mislim da mi ovdje tako živimo.”
Riječi koje se često čuju i osjećaj koji prevladava u Bostonu ovih dana, gradu već dobro poznatom po svojoj sposobnosti brzog oporavljanja.
