Glas Amerike: Možete li usporediti vanjsku politiku posljednje trojice američkih predsjednika, Georgea Busha, Baracka Obame i Donalda Trumpa?
Predsjednik Trump je u svojoj predizbornoj kampanji rekao da će staviti američke interese na prvo mjesto. Mislim da je to bilo ključno obilježje njegove vanjske politike u prvih 16 mjeseci mandata. On je naslijedio mnogo problema, - Sjeverna Koreja, Srednji Istok -, koji su zaista bili ili zanemareni ili im se krivo pristupalo u Obaminoj administraciji. To je dio njegove odgovornosti. Suprotno tome, Busheva administracija je počela sa stavom da je sve u svijetu dobro, da je prestao Hladni rat, da je jedini problem ekonomski rast, a onda se dogodio 11.9.2001. I tako je njegovo predsjedništvo bilo čisto drugačije. Predsjednik Trump mora razriješiti vrlo teške probleme i on sistematski radi na njima. Do sada, on je potvrdio svoj kredibilitet: ambasada SAD se zaista seli u Jeruzalem, nešto što su, kao i on, obećavali i prethodni predsjednici, ali nisu učinili, i povukao je SAD iz sporazuma s Iranom, za koji je više od dvije godine govorio da je vrlo loš i da će se iz njega povući.
Glas Amerike: Očekujete li da se Iran sada vrati za pregovarački stol ili da će doći do neke vrste sukoba?
Ne vjerujem da će doći do sukoba. Neminovno, američke sankcije će početi i imati posljedice po Evropu, pa će i njihova trgovina i investicije s Iranom također opasti. Iran će tada biti suočen s vrlo teškim izborom: oni bi željeli da se sporazum nastavi zbog ekonomskih koristi koje su usmjerene u njihovom pravcu, ali sankcije će to pogoditi a ekonomija im je u težem stanju nego što je bila kada su sankcije bile ukinute. Vidjeli smo demonstracije širom Irana krajem prošle godine i vjerujem da bi im bilo jako, jako teško da održe takvo stanje.
Glas Amerike: Kakva je pozicija administracije prema promjeni režima u Iranu?
To nije cilj administracije, cilj je da se Iran spriječi da dođe imalo blizu posjedovanju nuklearnog oružja. Ja vjerujem da, kada ekonomske koristi koje je Obama dao Iranu nestanu, da će Iran - kao što će, očekujemo i Sjeverna Koreja! - reći jednostavno to više ne možemo podnositi, trošak nuklearnog naoružanja je zaista prevelik.
Glas Amerike: Mislite li da će se povlačenje iz sporazuma s Iranom odraziti na pregovore sa Sjevernom Korejom?
Vjerujem da da. Sjeverna Koreja će shvatiti da ne može dobiti sporazum kakv je imao Iran, da mora pristati na sporazum koji koristi i Sjedinjenim Državama.
Glas Amerike: Tko je povukao prvi pomirbeni potez: Sjedinjene Države ili Sjeverna Koreja?
Pa, kao što je rekao predsjednik Trump, što je ustvari do sada ustvari pružio Kim Jong-Un? Činjenica je da je predsjednik Clinton želio ići u Sjevernu Koreju, ali njegova administracija to nije uspjela postići, i druge administracije su o tome razmišljale. Vidjet ćemo uskoro. Mislim da je predsjednik Trump vrlo realan o tome što bi razgovori mogli donijeti; optimističan je jer bi volio postići sporazum, ali ne vjerujem da ćemo podlegnuti dogovorima kao što su ranije administracije. Sjeverna Koreja je krajem aprila potpisala sporazum sa Južnom Korejom obavezujući se na denuklearizaciju; vjerujem da će dokazati svoju predanost takvoj odluci na summitu 12. juna s predsjednikom Trumpom, u Singapuru. Bit će lako vidjeti da li samo žele dobiti na vremenu i osigurati resurse, kao što su radili s prethodnim administracijama. Pričanje o denuklearizaciji ima dugu povijest: g. 1993. Sjeverna Koreja je obećala ne samo da će se odreći nuklearnog oružja, nego i obogaćivanja urana i obrade urana i plutonija. Dakle, mi ne tražimo od njih, na nuklearnoj strani, da učine više nego što su već obećali da će učiniti. Razgovarat ćemo i o kemijskim i biološkim oružjima, o projektilima, o otmicama japanskih i južnokorejskih državljana.
Glas Amerike: Vjerujete li da je pritisak Kine pridonio voljnosti Sjeverne Koreje na denuklearizaciju?
Predsjednik Trump je prije nekoliko dana razgovarao tome sa predsjednikom XI Jinpingom, koji mu je obećao da neće popustiti s pritiskom. Oni podržavaju ove pregovore mnogo ozbiljnije nego ranije. pregovori će biti vrlo brzi, ako budu uspješni, to se neće odugovlačiti. Ako predsjednik bude dobio utisak da Sjeverna Koreja nije ozbiljna u pregovorima, on je spreman napustiti pregovore.
Glas Amerike: Kad smo kod pregovora… - Afganistan! Ima li ikakvih indikacija da će Sjedinjene Države krenuti u direktne pregovore s talibanima?
Vjerujem da se još mnogo toga može učiniti u ojačavanju sposobnosti sprečavanja terorista da prevladaju i da mogu izvoditi napade. Isto tako, želimo da afganistanska vlada vodi na tom planu ne samo s talibanom, nego i s raznim drugim tamošnjim frakcijama koje predstavljaju opasnost. Afganistanska vlada ima jaku želju za pregovorima koji bi doveli do mira.
Glas Amerike: Ako se Iran vrati svom programu projektila, što će se dogoditi sa Saudijskom Arabijom?
Mislim da je jedna od posljedica nuklearnog sporazuma s Iranom bilo poticanje utrke u naoružavanju na Srednjem Istoku. Nije Izrael jedina zemlja koja se protivi nuklearizaciji Irana, nego su tu i sve druge okolne zemlje - Turska, Egipat, Saudijska Arabija i sve druge Zaljevske države. Sa sporazumom kakav je bio, druge zemlje su počele razmišljati o vlastitim nuklearnim kapacitetima.
Glas Amerike: Gdje je Putin u svim tim zbivanjima? On je relativno tih i o Iranu i o Sjevernoj Koreji.
Mislim da je Rusija u teškom položaju. Predsjednik je uveo teške sankcije protiv Rusije, ali oni pokušavaju širiti svoj utjecaj i u Istočnoj Evropi i na Srednjem Istoku. Mnogo toga je tu u igri. Neke poteze koje smo mi povukli, oni očito nisu očekivali.
Glas Amerike: Kina širi svoj utjecaj po Africi, Južnoj Americi, ojačava veze sa zemljama gdje naše veze slabe, kao što je Pakistan.
Kina koristi plodove svog tridesetogodišnjeg ekonomskog rasta i odmaka od marksističke ekonomske teorije ka kapitalizmu. Ranije američke administracije uopće nisu na to reagirale. KIna ulaže ogromna sredstva u svoje vojne kapacitete i vrši ozbiljan pritisak i u Istočnom kineskom moru i u Južnom kineskom moru. U tom smislu ćemo se morati više angažirati, a imamo i trgovinske probleme s Kinom. Čak i neki predsjednikovi protivnici priznaju da on vodi čvršću politiku prema Kini nego što je bilo ranije.
