Da bi spriječila da "poludi", Peravoščikava je, kako kaže, provodila vrijeme pišući poeziju i crtajući, piše redakcija Slobodne Evrope na engleskom jeziku.
Jedna od hiljada ljudi koji su uhapšeni u Lukašenkovoj brutalnoj represiji, konačno je 9. maja puštena iz zatvora u mjestu Buda Kašaljova u oblasti Gomelja.
"Bila sam toliko sretna što sam izašla, a posebno što sam ponovo mogla da vidim mamu i dedu", rekla je Peravoščikava (32) za bjeloruski servis RSE-a.
"Oborilo me je što je sve oko mene bilo zeleno. Sve što sam mogla da vidim iz ćelije bile su grane drveća, a one su bile daleko", rekla je Peravoščikava. "Sve što sam vidjela bilo je sivo."
Bjelorusiju su pogodila najgora politička previranja u augustu, kada je Lukašenko, na vlasti od 1994. godine, proglašen ubjedljivim pobjednikom izbora. Opozicione grupe rekle su da je glasanje bilo namješteno protiv Svetlane Tihanovskaje, novog lica u politici i vjerovatno najveće prijetnje njegovoj višedecenijskoj vladavini.
U potonjoj represiji privedeno je više od 30.000 ljudi, dok su hiljade pretučene ili čak mučene.
Nevladina organizacija Vjasna navodi da u Bjelorusiji sada ima 369 političkih zatvorenika. Mnogi opozicioni lideri su ili u zatvoru ili pobjegli iz zemlje. Na meti su i stotine novinara, mnogi od njih samo zbog izvještavanja o protestima.
Protesti koji su privlačili i do 200.000 ljudi u prijestonlici Minsku davna su prošlost. Posljednjih mjeseci uobičajeni su nenajavljeni manji skupovi i drugi suptilniji oblici protesta.
Da ne "poludi"
Peravoščikava je prvi put uhapšena u Gomelju 22. januara i optužena za učešće u 10 nedozvoljenih skupova.
U vrijeme hapšenja, izvršen je pretres njenog doma u Gomelju, a policija je zaplijenila njen laptop i druge predmete. U obližnjem domu njenog dede takođe je izvršen pretres.
Osuđena na 15 dana zatvora, puštena je 6. februara, prije nego što je samo dva dana kasnije opet uhapšena i osuđena, ponovo zbog učešća u neodobrenim demonstracijama.
Dok je bila u zatvoru u Buda Kašaljovu, zatvor joj je šest puta bio produžavan.
Peravoščikava kaže da je u zatvoru dobijala pisma podrške – do 20 dnevno – ne samo od ljudi iz Bjelorusije, već i iz inostranstva, uključujući Sjedinjene Američke Države, Njemačku, Ukrajinu i Rusiju.
"Generalno, pisma nekome u zatvoru mnogo znače, svako pismo. Uostalom, tamo tako malo toga doživljavate, a nešto možete doživjeti i preko pisama. Posebno sam voljela kada su ljudi pisali šale", objasnila je ona i dodala da je prijatno iznenađena međunarodnom podrškom.
Da bi joj prošlo vrijeme i izbjegla da "poludi", Peravoščikava je crtala i pisala poeziju. Jednu pjesmu, zasnovanu na serijalu knjiga "Mračna kula" američkog pisca Stevena Kinga, nazvala je "Ruža u pustari".
"Sjetila sam se redova iz jedne od knjiga i na osnovu toga napisala pjesmu", rekla je ona. "Posvetila sam je svojoj porodici."
Krajem marta, zatvorska uprava je prestala da joj dostavlja poštu. Takođe su joj oduzeli papire, olovke i druge materijale za pisanje i crtanje.
Uslovi u ćeliji takođe su postali nehumaniji, rekla je ona.
"Postalo je teško kada su 1. aprila odnijeli sve dušeke i deke. Nisu objasnili zašto", rekla je Peravoščikava. "Bilo je hladno. Oblačila sam svu odjeću kako bih pokušala da se ugrijem."
I drugi uhapšeni Bjelorusi govorili su o pogoršanju uslova i tretmana krajem marta.
U to vrijeme, Tihanovskaja, koja je u augustu otišla u Litvaniju, nadala se da će ponovo pokrenuti masovne demonstracije koje su izgubile zamah usljed zime, umora i straha od vladine brutalne taktike.
Tihanovskaja, koja je rekla da je pokret "izgubio ulice", pozvala je Bjeloruse da izađu 25. marta, kada Bjelorusija obilježava godišnjicu osnivanja prve, kratkotrajne demokratske republike 1918. godine.
Međutim, nije bilo velikih skupova usred novog talasa hapšenja, prijetnji i navoda o planovima iz inostranstva za destabilizaciju zemlje.
Teško je biti u zatvoru
Prema organizacijama za zaštitu ljudskih prava, zatvorenici u Bjelorusiji žalili su se na oduzimanje dušeka i drugih predmeta, kao i na grublju taktiku zatvorskih čuvara, uključujući bacanje kanti s izbjeljivačem u ćelije, čime je otežano disanje zatvorenika.
Human Rights Watch u izvještaju je naveo da su zatvoreni demonstranti sistematski premlaćivani, pa čak i mučeni.
"Naravno, teško je biti tako dugo u zatvoru, posebno ljudima koji napolju imaju bližnje. To je psihološki teško, ali se čovjek prilagoditi svemu i navikne se", rekla je Peravoščikava. "Gledala bih mrlje na zidovima, vidjela bih slike životinja i ljudi, sjetila se svojih omiljenih mjesta i ljudi. Nekako mašta samo počne da prevladava."
Ona je rekla da ju je proganjao san koji se ponavljao.
"Sanjala sam da sam puštena iz zatvora i da se šetam ulicama Gomelja, a grad je bio potpuno prazan, nije bilo nikoga. Prazne ulice, prazan Lenjinov trg", rekla je ona, dodajući da su mnogi njeni prijatelji i poznanici pobjegli iz zemlje.
"Tužno je. Ljudi su i ranije odlazili, a sada ih vidim i kako odlaze", rekla je Peravoščikava.
"Ne planiram da odem. Ovo je moja zemlja, moj dom; ovdje su moja majka i deda", rekla je. "Svim srcem sam vezana za svoju otadžbinu."
