Njegovo ime svakako je dio historije Bosne i Hercegovine, pogotovo Sarajeva, ali se ne smije zaboraviti ni njegov doprinos naučno-istraživačkom radu, naročito onom vezanom za vrijeme kada je finansiranje nauke bilo na znatno boljem nivou nego danas. Akademik Hamamdžić je učestovao u nizu značajnih projekata s globalnim reperkusijama i bilo bi nefer da se izgubi svjedočenje o svemu tome.
Kada govori o svom školovanju, uvijek ističe srednju školu, Drugu mušku gimnaziju, kao jednu vrstu osnove koja je njemu i njegovoj generaciji dala niz mogućnosti i djelovala formativno. Šezdesete godine, kada se on školovao, bile su i dalje godine u kojima se u tadašnjoj i Bosni i Hercegovini osjetilo siromaštvo kao zaostavština Drugog svjetskog rata. Međutim, upravo je obrazovanje ove generacije ljudi, volja za učenjem, na kraju i izvelo zemlju iz krize, što bi bila dobra pouka i za današnje vrijeme.
Počeci: ljubav prema životinjama
„Završio sam studij u toku redovnog roka, i još u toku studija me je profesor fiziologije zapazio kao potencijal“, sjeća se Hamamdžić. „Imao sam uvijek neku sklonost ka istraživanju i imali smo kuću gdje smo nešto sijali, kako bi se preživjelo, uzgajali neke voćke i životinje. Naročito sam volio koze i jarad te konje. Kalemio sam neke voćke i vršio križanja.“
Sve to je utjecalo da odabere veterinarsku struku kao poziv, mada je gajio i ljubav prema biljkama, ali i prema medicini i elektrotehnici. Međutim, u Sarajevu šezdesetih godina nije bilo studija elektrotehnike, koju je bilo moguće studirati tek u Zagrebu. Poučen sestrinim neugodnim iskustvom postanarstva za vrijeme studija, Hamamdžić, prema vlastitom priznanju, nije želio ovu sudbinu za sebe. U druženjima sa omladinom malo starijom od sebe, saznaje da postoji studij veterine i odlučuje se upravo za ovu nauku.
„Odjednom se neko svjetlo otvorilo: rat nas je natjerao da bježimo izvan grada, tamo gdje smo imali neki kućerak i Drugi svjetski rat smo proveli na selu. Ja sam se sa tim ruralnim svijetom toliko bio srodio da su oni mene smatrali svojim djetetom. Učestovao sam u svim tim radovima koji su se odvijali na selu. Oni bi bili iznenađeni i zabrinuti ako se ja ne pojavim kad je neki posao, poput mobe, kada se angažuje cijelo selo. Naročito su me zainteresovali konji. Gdje god je bio neki posao s konjima, tu sam bio. Nekada se na selu žito vršilo tako da su to konji okretali i trebao je neko da te konje tjera. Ja sam po onim avgustovskim ljetnjim danima po čitav dan te konje ganjao samo da bih, kada je vrijeme prevrtanja, uzjahao konje i odveo ih na Željeznicu (op. a rijeka u Sarajevu) da ih napojim“, priča Hamamdžić.
Sve ovo je početak jedne priče kojoj će akademik Hamadžić svjedočiti: uzletu razvoja nauke u Jugoslaviji i Bosni i Hercegovini, dijelom i u saradnji sa Sjedinjenim Državama, a dijelom finansirano iz republičkih fondova i fondova udruženog rada. Na vrhuncu „zlatne ere“ naučno-istraživačkog rada u tadašnjoj Socijalističkoj federativnog republici Bosni i Hercegovini, izdvajano je 1.5% bruto naucionalnog dohotka za nauku i postignute su stvari koje su međunarodno prepoznate. Bilo je to vrijeme kada su industrija i naučne institucije, prije svega, univerziteti, tijesno sarađivali, ali i period kada je SAD kroz programe pomoći davala i određena sredstva za naučna istraživanja.
„Preko preporuke sam dobio Fullbrihgtovu stipendiju i to je moja najljepša godina života“, nastavlja Hamamdžić. Međutim, njegova veza s Sjedinjenim Državama počela je malo ranije šezdesetih, kada je Jugoslavija počela naučnu saradnju s SAD, jednim čudnim spletom okolnosti. „Mi smo od Amerike kupili neko ogromno žito, tada je to bilo jako važno. To je bio neki kredit i kada je došlo vrijeme da se otplati, nismo imali novca. Tada su Amerikanci dobronamjerno rekli, da mi ne trebamo ta sredstva vraćati, ali su tražili da se sredstva usmjere u nauku.“, sjeća se on. „Ali, Amerikanci su zadržali pravo da oni određuju šta će se istraživati s tim parama“, dodaje profesor Hamadžić.
Američka sredstva za istraživanja
Vojska je najviše bila za to da se istražuje hemoragični šok, stanje koje nastaje kod krvarenja. Za vojsku je naravno ovo bilo vrlo bitno: valjalo je dobiti podatke da li neke grupe bolje podnose krvarenja. Međutim, već tada se u SAD počelo sa strožijom regulacijom eksperimenata na životinjama i više pažnje posvećivalo dobrobiti eksperimentalnih životinja, te se neki eksperimenti nisu mogli provesti u SAD. Zemlje poput Jugoslavije su kroz ovakve programe pružale bolje uslove za takve eksperimente.
„S tim parama je na Veterinarski fakultet došao profesor Magazinović, zapravo vojno lice bez puno iskustva u nastavi, da radimo takve eksperimente za Amerikance.“, nastavlja sjećanje akademik Hamamdžić. Istraživanja ekefkata hemoragijskog šoka bila su značajna za Američku vojsku i odluke koje su donosili – koje su to granice izdržljivosti, koja oštećenja se događaju, ko bolje, a ko slabije podnosi šok.
„Ovakve stvari su idealna prilika da naučnik sagleda svu fiziologiju“, dodaje Hamamdžić. „Koristili smo sredstva UNRRA-a (op. a. Uprava Ujedinjenih naroda za pomoć i obnovu) iz jednog magacina gdje se stavljala sva pomoć i od toga napravili fiziološki laboratorij. Pokazalo se kako pri tim stanjima fiziološkog stresa jetra je prvi organ koji strada – jetra oslobađa organizam štetnih tvari, ali u takvim uslovima stresa ona ne samo da prestaje čistiti toksine, nego postaje i izvor nekih štetnih tvari“.
Hamamdžić dolazi do zaključka kako je jetra jedan od ključnih organa i sve dok jetra može da radi, organizam i može da se nosi s metaboličkim stresom. Ova istraživanja su se događala sedamdesetih i osamdesetih godina, nešto prije i poslije Zimskih olimpijskih igara u Sarajevu (1984.).
„S jedne strane, bilo mi je i teško to me je zapao taj posao, a s druge strane, to je bilo nešto što mi je otvorilo neke vidike u fiziologiji. Imao sam osjećaj da sam postao fiziolog. Nažalost moram reći da nisam imao dobro vođenje, pošto čovjek koji je donio te projekte nije prošao proceduru od asistenta do profesora, nego je odmah postao docent i profesor. Jedino mi je bilo dobro što sam bio prilično slobodan“, govori profesor Hamamdžić.
Nakon istraživanja hemoragijskog stresa, došla su i druga istraživanja poput onih o dijabetesu i šta se dešava s resorpcijom glukoze u predželucu kod nekih životinja kao što je ovca.
„Postoji jedna saradnja između te životinje i bakterija, životina čini uslugu bakterijama time što ne resorbira glukozu. Ona resorbira glukozu samo do nekog nivoa i poslije nekog nvoa blokira resprbciju glukoze“, nastavlja Hamamžić. Zapravo to znači da ove životinje, preživari, posebno ovca, „poklanjaju“ glukozu bakterijama svog mikrobioma. Kao da im se „odužuju“ za uslugu koju bakterije čine – preradu celuloze iz biljaka pomoću specifičnih enzima.
Za medicinu i ljekare iz Vojne bolnice bila su interesantna i istraživanja s koliko jetre čovjek ili životinja mogu živjeti. Profesor Hamamdžić kaže kako su oni došli do podatka da je to oko 30%, što je zaista nevjerovatno. Jetra ima sposobnost regeneracije, ali usljed bolesti ili određenih situacija poput ranjavanja, dio jetre se mora ukloniti i bilo je bitno saznati koliko je to moguće, a da jetra ipak ostane u nekoj mjeri funkcionalna.
Ovdje treba spomenuti i rad na bioničkom oku, na čemu je profesor Hamamdžić također djelomično radio. Ovaj projekat, za koji malo ko danas zna, bio je vođen na Elektrotehničkom fakultetu, a Veterinarski fakultet je također imao svoje učešće. Danas nevjerovatno zvuči da se nekad u Bosni i Hercegovini razvijalo nešto ovako te da je zapravo naša zemlja bila neki prapočetak takvih bioničkih organa.
Ovakva svjedočenja o tome šta se sve radilo u Bosni i Hercegovini, kakva prenosi akademik Hamamdžić, trebala bi biti posticaj da se naučno-istraživački rad vrati na pijedestal na kojem je nekad bio, naročito osamdesetih godina i pokazatelj je da ova zemlja može više.
