Sanela Klepić, članica mobilnog tima Crvenog Križa iz Ključa, već dvije godine svjedoči kako se izbjeglicama i migrantima odnosno ljudima u pokretu kod Ključa onemogućava da u autobusima uđu u Unsko-sanski kanton. Zbog toga oni moraju kroz područje Ključa pješačiti oko osam sati kako bi ponovo mogli uhvatiti autobus za Bihać ili drugo mjesto u blizini hrvatske granice. Nakon odluke Kriznog štaba pri kantonalnom Ministarstvu zdravstva da se potpuno ograniči kretanje ljudi u pokretu van privremenih centara i zabrani korištenje prevoznih sredstava kao i pješačenje kroz kanton, Klepić kaže da su mjere zaustavljanja sada oštrije.
Kako je objasnila, autobusi se zaustavljaju na dva mjesta, u Ključu i u Bosanskoj Otoci, na razgraničenju između Republike Srpske i USK-a.
“Niko nije organizovao prevoz da vrati ljude nazad. Niko nije organizovao mjesto gdje će ti ljudi da budu, jer ne mogu oni ostati ni u Otoci niti mogu ostati u Ključu, ovo ni jedno ni drugo mjesto nije za njih”, kaže Klepić.
Elma Tekač-Hasta, pravnica Udruženja “Vaša prava BiH”, objašnjava da tražitelji azila u BiH posjeduju identifikacione dokumente, odnosno kartone tražitelja azila, koji im omogućavaju nesmetano kretanje na teritoriji BiH, shodno Zakonu o azilu u BiH.
“Treba voditi računa da se među tražiteljima azila i lica s izraženom namjerom za azil nalaze ranjive kategorije, poput djece, maloljetnika bez pratnje, trudnica, te ljudi s invaliditetom, prema kojima se ima postupati sa posebnom pažnjom”, kaže Tekač-Hasta, dodavši da se ograničavanjem kretanja nedvojbeno krši Evropska konvencija o ljudskim pravima.
Donesena odluka je apsolutno u suprotnosti sa brojnim mehanizmima zaštite ljudskih prava, prvenstveno Konvencijom o statusu izbjeglica i njenim protokolom iz 1967., Konvencijom o pravima djeteta te Univerzalnom deklaracijom o ljudskim pravima.Elma Tekač-Hasta, pravnica Udruženja “Vaša prava BiH
Privremeni smještaji gdje porodice mogu da borave u Ključu su dugoročno neuslovni, kaže Klepić.
U ovom gradu se trenutno nalazi 25 članova porodica, od kojih je 11 djece, gdje najmanje dijete ima dvije godine.
“Imamo dvoje starijih ljudi, starijih od 65 godina, imamo jednu trudnicu koja se ne osjeća dobro, imamo hronične bolesnike, djecu koja su pokazala osipe zbog ovih uslova u kojima borave, imaju dijareju, zato što mi nemamo pitku vodu. Mi njima ako ne dostavimo pitku vodu, oni piju onu koja nije uredu”, navodi Klepić.
Za razliku od baraka u Ključu, u obližnjoj Otoci su ljudi u pokretu “na livadi, u šumi, nemaju hranu, nemaju vodu”, kaže ona.
“Tamo imaju grupe koje nisu vidjele komad kruha već nekoliko dana”, objašnjava ona.
"Žele da idu, policija im ne dozvoljava, stvaraju se tenzije, stvorit će se kontraefekat. Ja razumijem da je situacija teška i stvarno jeste, država treba da postigne veće korake, trebaju se otvoriti kampovi u drugim kantonima, to je broj jedan. Republika Srpska treba isto da preuzme odgovornost, ovo je jedna država, ali kanton mora isto da uvede sistem”, kaže ona.
BiH krši međunarodne konvencije
Teška situacija ne opravdava kantone da donose mjere koje krše prava ljudi u pokretu, ističe Ena Bavčić iz sarajevskog ureda “Civil Rights Defenders”. Zabranom se krši pravo na slobodu kretanja. Kako je rekla, kantoni nisu države i ne mogu kontrolisati “svoje granice” na isti način na koji država to radi.
Ona navodi da ne postoji nikakav pravni ili zakonski akt na osnovu kojih se može donijeti ovakva odluka i da osobe koje se nalaze na teritoriji BiH moraju imati pravo na slobodu kretanja unutar te teritorije, “pogotovo osobe koje su u procesu traženja azila ili su ga već dobile”.
To je ozbiljno kršenje međunarodnog prava i konvencija koje se bave pravom na azil.Ena Bavčić iz sarajevskog ureda “Civil Rights Defenders”
"Ovakva odluka, to je bukvalno odluka uspostavljanja granica između kantona, koja nema uporište ni u Dejtonskom sporazumu ni u bilo kojem pravnom dokumentu kada se radi o grupi nad kojom se vrši ova kontrola granica, to onda ukazuje na vrlo ozbiljnu diskriminaciju prema osobama u pokretu u BiH”, navodi Bavčić.
U Zakonu o azilu BiH, u članu o slobodi kretanja, kaže se da “stranci koji su iskazali namjeru podnošenja zahtjeva za azil, tražitelji azila, izbjeglice, osobe pod supsidijarnom ili privremenom zaštitom uživaju pravo na slobodu kretanja unutar BiH i slobodan izbor mjesta boravka”.
U istom zakonu stoji da stranac koji je iskazao namjeru podnošenja zahtjeva za azil ima pravo na smještaj u Centru za prihvat i smještaj tražitelja azila.
Elma Hadžić, načelnica Centra za mentalno zdravlje Ključ, kaže da je iz razgovora s osobama u pokretu saznala da se radi o visokoobrazovanim osobama, inžinjerima ili ljekarima koji su već godinama na putu.
“Neko ko se toliko godina školovao, ko je toliko uložio u sebe, čak su bili ovdje ljekari specijalisti koji su dovodili svoju djecu, dođu na jedan minimalan nivo kvalitete života”, navodi ona.
Neizvjesnost u kojoj se ljudi u pokretu nalaze negativno utječe na njihovo mentalno stanje, jer oni ne znaju kada će se putovanje završiti, da li će imati bolje uslove za život, da li će uopšte ostati živi na tom putu, kaže Hadžić i dodaje da je veliki problem komunikacija i nepoznavanje njihovih jezika, jer se angažiraju prevodioci, a to može uticati da se osobe ne osjećaju dovoljno slobodne da ispričaju sve golgote kroz koje su prošli.
“Tu postoji problem neuzimanja u obzir faktora koji mogu djelovati dugoročno na psihološki aspekt. Kod tih ljudi može se javiti PTSP, može se javiti poremećaj prilagodbe, mogu se javiti trajne promjene ličnosti nakon katastrofalnih doživljaja”, navodi Hadžić i dodaje kako BiH nema adekvatnu dugoročnu strategiju pružanja pomoći ljudima u pokretu.
“Poznato je da postoje slučajevi seksualnog nasilja, tu postoje slučajevi seksualnog nasilja i među djecom, ženama i među muškarcima, ali je problem sada kako da se pomogne muškarcima koji su seksualno zlostavljani, kako da se pomogne djeci i ženama, kako se rješavaju te neželjene trudnoće i slično”, govori ona.
Građani se samoorganizuju i preuzimaju posao policije
Ministarstvo unutrašnjih poslova USK-a saopštilo je još sredinom augusta da je policijska stanica Velika Kladuša zaprimila više telefonskih dojava o samoorganizovanju građana Velike Kladuše kako bi zaustavili vozila javnog prevoza, te sprječavali dolaske ljudi u pokretu na područje općine. U saopštenju se navodi da je “patrola policije primijetila jedno NN lice koje u ruci nosi mačetu (hladno oružje)”.
Građani nemaju pravo da dijele pravdu, objašnjava izvršni direktor Helsinškog odbora za ljudska prava Branko Todorović, ali dodaje kako su i sami građani Unsko-sanskog kantona žrtve “lošeg funkcionisanja bosanskohercegovačkih institucija ali i EU”.
On smatra kako međunarodna zajednica, prije svega Evropska unija nije imala adekvatan odgovor na migrantsku krizu koja traje tri godine i nije na adekvatan način pomogla BiH.
U BiH su se ponašali u smislu – brigo moja pređi u Bihać, u Kladušu i u Cazin, i šta me briga kako će tamo biti.Branko Todorović, Helsinški komitet za ljudska prava RS
BiH je potpisnica Evropske konvencije o ljudskim pravima, navodi on, kao i potpisnica mnogih međunarodnih akata Ujedinjenih nacija, međunarodno preuzetih obaveza te da je jasno kakav Bosne i Hercegovine odnos prema migrantima, azilantima, izbjeglicama treba da bude. To je obaveza državnih ministarstava i drugih institucija.
“BiH svoje obaveze ne ispunjava nego ih jednostavno svali na jedan kanton ili na jedan grad ili na neku oblast, tu je problem”, kaže Todorović.
Do trenutka objave teksta BIRN BiH nije dobio odgovore na upit od Vlade USK-a i Ministarstva unutrašnjih poslova ovog kantona o odluci da se ljudima u pokretu zabrani ulazak na područje kantona.
