Najnoviji podaci američkog Ureda za popis stanovništva pokazuju da svaki sedmi Amerikanac, njih skoro 44 milijuna, živi u siromaštvu. U Sjedinjenim se Državama siromašnima smatra obitelj od četiri člana koja zarađuje manje od 22 tisuće dolara godišnje. Betty Kwan Chinn zna što je siromaštvo. U rodnoj Kini, odrasla je na ulici, gladna i bez doma. Po dolasku u Ameriku, prije 25 godina, počela je pomagati gladnima i beskućnicima u Kaliforniji, gdje se nastanila.
Betty Chinn nikada neće zaboraviti kako je biti gladna i bez krova nad glavom. Premda se rodila u bogatoj obitelji, njen se svijet srušio kad joj je bilo sedam godina. Šezdesete su godine bile vrijeme političkih i društvenih previranja u Kini, i njena je obitelj nastradala u kulturnoj revoluciji. Majka i brat poslani su u zatvor, odnosno logor za prisilni rad. Sedmogodišnja Betty je završila potpuno sama, na ulici.
"Svaki put kad bih ih zamolila za hranu, ljudi su me tukli. U tim bih trenutcima mislila da ću, kada odrastem - ako još budem živa - imati puno hrane i dijelit ću je gladnima," sjeća se Betty Chinn.
Nakon četiri godine života na ulici, Betty Chinn je potpuno prestala govoriti. Po vlastitim riječima, ‘pretvorila se u neku vrst životinje’. Uz pomoć sestre, koja je već otišla u Ameriku, uspjela je pobjeći u Hong Kong, a potom u Sjedinjene Države. Bilo joj je 14 godina.
"Do tada, nikada nisam išla u školu. Onda sam u Americi otkrila moje najbolje prijatelje – u televizijskoj emisiji Ulica Sezam. Oni su me i naučili engleski jezik," kaže Chinn.
Betty Chinn postupno se povratio glas i počela je govoriti engleski. Polako je postajala dio američkog društva. Upoznala je i udala se za Leung Chinna, profesora na Sveučilištu Humboldt State. Imaju dva sina, i žive u gradu Eureka, u sjevernoj Kaliforniji. G. 1984., saznala je da je jedna prijateljica njenog starijeg sina - često gladna. Betty Chinn je nakon toga počela stavljati nešto više hrane u sinovljev ručak, koji je nosio u školu, kako bi ga mogao s njom podjeliti. Kada je saznala da obitelj te djevojčice živi u autu, na obližnjem parkiralištu, Betty Chinn je počela kuhati za čitavu obitelj.
Prisjeća se kako je bila šokirana kada je doznala kako je veliki broj ljudi u istoj situaciji, te je odlučila pomoći siromašnim susjedima: "Učinila bi sve da im pomognem da ne budu gladni. Kada čujem nekoga da kaže da je gladan, mene zaboli želudac. I sama osjetim glad, jer se još uvijek sjećam tog osjećaja."
Nastavila je kupovati hranu, koju je razvozila beskućnicima koji žive na ulici, ispod mostova i autoputeva... U početku, nikome nije rekla da to radi, čak ni svom suprugu: "Sjećam se da me ponekad znao upitati, zašto mi kupujemo tako puno hrane, i tako puno kuhamo."
Kada je, nakon nekih 10 godina, njen suprug doznao što ona radi, dao joj je svoju punu podršku. Betty Chinn sada dnevno hrani oko 500 ljudi u mjestu Eureka: "Ja nisam neprofitna organizacija, ja sam nešto poput majke. Ujutro im donosim kavu i uštipke, a posljepodne sendviče ili topli obrok. Uz beskućnike, i one koji žive u svojim automobilima, na ulicama živi i dosta mentalno bolesnih ljudi. Stvarno im želim pomoći. Ako im ja ne dođem, oni ne znaju kako početi svoj dan. Oni ga zapravo i ne počnu."
Premda nikada nije nikad javno govorila o svom humanitarnom radu, on je ipak bio primjećen. G. 2008., Betty Chinn je dobila nagradu Minerva, koju istaknutim ženama Kalifornije dodjeljuje Prva dama te savezne države: "Kada mi je Maria Shriver dodjelila nagradu od 25 tisuća dolara, tada sam prvi puta javno govorila o mom radu. Rekla sam da nam treba pomoć, da moramo izgraditi objekt gdje će se beskućnici moći okupati. Dobili smo prostor, i objekt je otvoren prošlog proljeća."
Rad Betty Chinn potaknuo je i druge, te je privukao pozornost na problem gladi i beskućništva u njenoj zajednici. Ona dodaje da još uvijek ima dosta posla: "San mi je jednog dana otvoriti “Betty’s Place”, gdje svatko tko je gladan može doći kod mene kući i da ga čeka stolica za mojim stolom. Ne želim da to bude sklonište za beskućnike. Ja jednostavno želim izgraditi neku vrst mosta za njih, tako da se mogu lakše vratiti u društvo. To je moj san – željela bih u tom objektu zaposliti dva liječnika, zubara i psihologa."
Betty Kwan Chinn jedna je od 13 dobitnika predsjedničke medalje za 2010. godinu, drugog najvišeg civilnog odličja u Sjedinjenim Državama, kojim joj je odana počast jer je svojim primjerom pokazala kako pojedinac može pozitivno utjecati na živote stotina ljudi.