Cjelodnevna briga o dvoje predškolske djece u Americi može da košta roditelje trideset pet hiljada godišnje, čak i više, a dadilja koja živi u kući sa porodicom mogla bi biti još veći izdatak. Visoki troškovi brige o djeci naveli su mnoge roditelje da se prijave takozvani au pair program State Departmenta koji mladima iz cijelog svijeta omogućava da do godinu dana žive u američkoj porodici i brinu o djeci, a pored smještaja i hrane dobijaju i džeparac.
Gitika Kol, živi sa dva sina u saveznoj državi Merilend. Učestvuje u programu za dolazak dadilja iz inostranstva, od 2015. godine.
"Ima mnoštvo razloga zbog kojih je zašto je taj program dobar za našu porodicu. Jedan od njih je definitvno kulturna razmjena, a drugi razlog je njegova pristupačanost", kaže Gitika Kol.
O Gitikinoj djeci brine Ketrin Rodrigez, koja u rodnom Meksiku studira međunarodne odnose.
"Dopada mi se taj program, uživam da budem sa djecom i želim da usavršim engleski. Mislim da je ovo najbolji način za to", objašnjava Rodrigez.
Ketrin i drugi učesnici programa u Americi borave na vizi za razmjenu J1. Pristaju da rade do deset sati dnevno ili četrdeset pet sati nedjeljno, slobodne su jedan vikend mjesečno i imaju dvije nedjelje odmora. Gitika Kol kaže da dadilja Ketrin prevashodno vodi računa o djeci.
"Ona brine od dječijim stvarima, sprema nam ručak, a djeci priprema doručak. Vozi mlađeg sina u školu. Poslije škole preuzima starijeg sina i vodi ga na vannastavne aktivnosti. Ide sa njima u biblioteku, kupa ih i daje im večeru. Nekoliko puta tokom nedjelje skuva nešto za cijelu porodicu", kaže Gitika Kol.
Za sav taj rad, porodica domaćin je plaća sto devedeset pet dolara i sedamdeset pet centi i još pet stotina dolara nedjeljno za obrazovanje. Međutim novac se brzo troši na prijevoz, proizvode za ličnu higijenu i duge stvari, pa ima dana kada Ketrin Rodrigez mora da traži novčanu pomoć od porodice u Meksiku.
Kritičari, poput Danijela Koste sa Instituta za ekonomsku politiku, kažu da program treba da se potpuno izmijeni.
"Kriza oko brige o djeci u Americi ne može se riješiti iskorištavanjem nedovoljno plaćenih radnika iz inostranstva. Treba uložiti u taj sistem I osigurati da oni koji vode brigu o djeci budu i adekvatno plaćeni", kaže Kosta.
Agencije, koje uz odobrenje vlade, regrutuju dadilje iz inostranstva odbacuju te kritike. Međutim, u julu prošle godine, pristale su da isplate 65 miliona dolara za poravnanje na osnovu tužbe da su dadilje plaćali manje od federalne i državne minimalne cijene rada.
Agencije kažu da je je početna zarada učesnika programa 7 dolara I 25 centi, od čega se oduzima 40 odsto za stan i hranu što znači da su plaćeni samo 4 dolara i trideset pet centi na sat.
Kao većina roditelja, Gitika Kol je veoma zadovoljna programom i kaže da postoje razni načini da se nagrade dadilje, uključujući i slobodnim danima za praznike.
“Dajemo im više od propisanog, mi volimo naše dadilje iz inostranstva I vodimo računa o njima. Želimo da se rado sjećaju vremena provedenog sa nama. To je više od posla. To je način života i obostrana korist."
Iz agencije koja je sponzorisala Ketrin Rodrigez rekli su da porodica domaćin može da plaća više, ako želi. Isto su ponovili i iz Saveza za međunarodnu razmjenu.
Međutim, dadilje to nisu znale ranije, ali od jula 2019. agencije sponzori su dužni da ih o tome informišu.
Federalni apelacioni sud Masačusetsa nedavno je presudio da agencije sponzori moraju da plaćaju dadilje najmanje dvanaest dolara i sedamdeset pet centi na sat, što je minimalna cijena rada u toj državi.
Kao i mnoge druge dadilje iz inostranstva, i Ketrin uživa u svom poslu i ne prigovara, bar ne otvoreno, da je malo plaćena. Ona se nada da će tokom boravka u Americi upoznati kulturu i običaje ove zemlje što je bio i razlog da se prijavi za ovaj program.
