Val protuvladinih prosvjeda koji su se ove godine rasplamsali u arapskom svijetu donio je neočekivane preokrete. Neki dugogodišnji vladari svrgnuti su s vlasti, drugima je položaj poljuljan, i cijela regija zauvijek je promijenjena. Zbog toga je ova godina u tom dijelu svijeta bila bez presedana.
Arapsko proljeće počelo je jednim smrtnim slučajem: početkom siječnja, prosvjednici u Tunisu izašli su na ulice, iskazujući solidarnost prema jednom mladom trgovcu voća koji se, u očaju zbog brutalnog sistema u kojem je živio, zapalio. Njegova je smrt oživjela pokret koji je promijenio smjer kretanja na Srednjem Istoku i u Sjevernoj Africi.
Desetljećima, politički život u regiji bio je trom. Republike samo po imenu bile su carstva nekolicine bogatih, čija je aspiracija bila da poput kraljeva prenesu vlast na svoje sinove. Izgledalo je kao da se ništa neće moći promijeniti - sve dok se promjene stvarno nisu dogodile. Revolt protiv ugnjetavanja, koji je ključao godinama, dosegao je kulminaciju. Za mnoge, to je značilo da nema povratka u prošlost. Heba Morayef, iz organizacije Human Rights Watch, ističe:
"Neki od prizora kojima smo svjedočili u brojnim zemljama Arapskog proljeća su - prvo u Tunisu, onda u Egiptu, potom u Libiji i Siriji - prizori uglavnom mladih muškaraca koji su spremni umrijeti za ideale slobode i ljudskih prava, ispred vojnih tenkova i naoružanih snaga sigurnosti u gradovima gdje se prosvjedovalo. Ta hrabrost da se ustane protiv zlostavljanja zapravo je ono što je rasplamsalo pobune i dovelo do Arapskog proljeća."
Prosvjednici su učili jedni od drugih jer su se, u velikoj mjeri, borili za istu stvar - protiv represivnog režima. Said Sadek s Američkog sveučilišta u Kairu, komentira:
"Svi su živjeli u istom sistemu - vojnoj ili policijskoj državi, poput Tunisa, Egipta, Jemena, Sirije ili Libije. Zbog toga su prosvjedi imali lančani efekt."
U pobunama su ne samo mijenjani vladari i vlast tih država, nego su i poljuljana dugogodišnja savezništva.
"To je dovelo do svojevrsne nepredvidivosti situacije na Srednjem Istoku, regiji koja se do tada činila stabilnom: autoritarni vladari u mnogim zemljama prenijeli bi vlast na svoju djecu, a međunarodna zajednica dobila bi prijatelje u regiji na koje se može osloniti i koji će jamčiti stabilnost. Mislim da to na Srednjem Istoku više ne postoji."
Tek će se vidjeti hoće li prosvjedi donijeti željene demokratske tranzicije u tim zemljama. Neki smatraju uspon islamističkih stranaka u Tunisu i Egiptu prijetnjom takvoj tranziciji. A za ostale u regiji - borba se nastavlja. No, jedno je sigurno: hrabri mladi ljudi postali su izborno tijelo s kojim će se od sada morati sučeliti svaki novi vladar u arapskim zemljama.
