Iako u vlasništvu bijelaca, Apollo Theater je bio odskočna daska za neke od najtalentiranijih i najpoznatijih nam afroameričkih zabavljača. Većina njih je znala da Harlem ne priznaje nikoga, ma kako popularan bio, ako on, ili ona, nisu nastupili i impresionirali i na pozornici Apolla. Ali hodočastili su u Apollo, kao na izvor inspiracije, i mnogi bijeli, jazzom i bluesom nadahnuti glazbenici, poput Elvisa i Beatlesa i Stonesa. Prošle, 2009. godine, Apollo Theater je obilježio 75 godina postojanja iako je ta, jedna od najslavnijih glazbenih dvorana u Sjedinjenim Državama, na broju 253W. 125th Street, u njujorškoj četvrti Manhattan, konkretno – u njenom dijelu zvanom Harlem, vrata prvi put otvorila prije gotovo 100 godina.
Imena Fatsa Wallera, Leadbellyja, Lionela Hamptona, Dukea Ellingtona, Elle Fitzgerald, Bessie Smith, Pearl Bailey, Billie Holiday, Sarah Vaughan, Dinah Washington, Nat “King” Colea, Sammyja Davisa, Bennyja Cartera, Dizzieja Gillespieja, Charlieja Parkera, Theloniousa Monka... Diane Ross, Marvina Gaya, Luthera Vandrossa, Gladys Night, Smokeyja Robinsona, Arethe Franklin, Jamesa Browna, The Jackson 5, Stevieja Wondera, Patty LaBelle, Lauryn Hill... Jimija Hendrixa, Buddyja Hollyja... i mnoga, mnoga druga dio su našeg kulturnog vokabulara. Ono što je njima svima zajedničko reflektori su pozornice Apollo kazališta.
Od svojih prvih dana Apollo Theater je epicentar afroameričke kulture. Na ulici koja će postati glavni crnački bulevar, “Main Street” Harlema (danas poznata i pod imenom bulevar Martina Luthera Kinga), djelovati je počeo još 1913. godine, ali, do 1934., bio je segregirano burleskno kazalište. Godinu ranije, novoizabrani gradonačelnik New Yorka Fiorello LaGuardia pokenuo je žestoku kampanju protiv burlesknih predstava i tadašnji vlasnik Apolla Sidney Cohen morao je promijeniti format, iz burleske u vodvilj, onda u varijete, a počeo je i svoju pozornost usmjeravati ka rastućoj crnačkoj zajednici Harlema, rezultat migracija i dramatičnih promjena na društvenoj i kulturnoj sceni Harlema (četvrt je, na prijelazu stoljeća, bila uglavnom zajednica Židova, Iraca i Talijana). Dvadesete i tridesete godine su za Harlem bile razdoblje koje i znamo kao “Renesansa Harlema.” Dvadeset šestog siječnja 1934., Apollo po prvi puta otvara vrata rasno miješanoj publici. Dvadeset i prvog studenog te godine jedna sramežljiva tinejdžerka staje na daske Apolla, u natjecanju amatera. Pripremila je plesnu točku, ali par koji je nastupio prije nje dobio je za svoju plesnu numeru ovacije publike i ona je u zadnji čas svoj plesni nastup zamijenila vokalnim. Netko iz publike je povikao: Hej, mala zna pjevati! Sedamnaestogodišnja djevojka Ella Fitzgerald osvojila je, te večeri u Apollu, prvu nagradu.
Iduće, 1935. godine, Apollo mijenja vlasnike. Kupuju ga Frank Schiffman i Leo Brecher, koji također inzistiraju na rasno integriranom music hallu; na dočeku Nove Godine, u Apollu, sa “St. Louis Blues,” debitira žena koju će prozvati “Caricom bluesa” – Bessie Smith...
Za manje od dvije godine u Apollu nastupa i Count Basie, po prvi puta. Njegova vokalistica na smrt je preplašena od svojeg prvog nastupa, na pozornicu je morala biti (nježno) gurnuta. Pod reflektorima, konačno, devetnaestogodišnja Elinore Harris, u Philadelphiji rođena, ali pristigla iz Baltimorea, sabrala se i na juriš osvojila publiku Apolla i – Billie Holiday je rođena. Tridesetih i 40-ih godina u Apollu često nastupa Fats Waller i često se čuje ona njegova – “This Joint is Jumpin.’”
Početkom 40-ih slijedit će, na pozornici Apolla, Sarah Vaughan s okrestrom Earla Hinesa, pa Nat “King” Cole, koji sa svojim trijom svira u rasprodanom Apollu puna dva tjedna. Bend Lionela Hamptona tako je popularan, sredinom 40-ih, da nastupa sedam puta dnevno, sedam uzastopnih dana. Godine 1947., Sammy Davis Jr. debitira na daskama Apolla. Godine 1956. – budući “Godfather of Soul,” James Brown, s posuđenom odjećom i tenisicama (kad je Brown umro, 2006., njegovo je tijelo bilo izloženo na pozornici Apolla i tisuće i tisuće su se došle oprostiti od njega). Stiže i Josephine Baker, s garderobom vrijednom četvrt milijuna dolara. Godine 1969., prvo mjesto na amaterskoj večeri osvaja The Jackson 5. Michaelu Jacksonu je devet godina.
Šezdesetih godina, ritam-i-blues, gospel i soul odjekuju Apollom više od jazza. I rock-and-roll. S njime, u Apollo dolaze i bijeli glazbenici, američki i evropski. Buddy Holly je navodno bio prvi, 16. kolovoza 1957. godine. Kasnije i Janis Joplin i Mick Jagger. Za svog prvog nastupa u Americi, u New Yorku, 1964. godine, Beatlesi su inzistirali na posjetu Apollu više nego bilo kojem drugom mjestu. Te godine, prvo mjesto na amaterskom natjecanju u Apollu osvojio je Jimi Hendrix. Ta se natjecanja za nove talente održavaju i danas, svake srijede. Apollo je malo kazalište, sa samo 1500 sjedišta. Zahvaljujući toj intimnosti prostora, stvoren je neobičan odnos između publike i natjecatelja – ako je dobar, publika ga glasno i oduševljeno bodri i pozdravlja, ako nije, jasno mu i jednako glasno to daje do znanja. Drugim riječima – show priređuje i sama publika.
Šezdesetih i 70-ih za Apollo nastupaju teška vremena, prvo zbog rasnih nemira, potom, baš kao i New York City, zbog ekonomskih problema. Bio je i zatvoren na nekoliko godina. Godine 1983., Apollo prima saveznu i državnu i pomoć niza crnačkih poduzetnika, kao “povijesna znamenitost Harlema i New Yorka,” jer i uvršten je tada u National Register of Historic Places. Godine 1991. otkupljuje ga savezna država New York i u prosincu 2005., započinje prva faza njegove obnove. Svečanosti su nazočni predsjednik Clinton i Michael Bloomberg, gradonačelnik New Yorka.
Svjetski poznati Apollo Theater puno je više od povijesne znamenitosti, “on je izvor ponosa i simbol vrsnosti američkih umjetničkih dostignuća. S njegovom bogatom poviješću i značajem koji ne jenjava, Apollo smatraju bastionom afroameričke kulture i jednom od najfascinantnijih kronika u povijesti Sjedinjenih Država.” Iako mnogih umjetnika, koji su u njemu počeli ili svoj talent s uspjehom potvrdili, više nema, Apollo je preživio, kao neprofitna organizacija (od 1991.) posvećena revitalizaciji, čuvanju i daljnjem razvoju legendarne glazbene dvorane putem vrhunskih koncerata i obrazovnih programa.
Sa oko milijun i tristo tisuća posjetitelja, koliko ih Apollo Theatre godišnje privuče, slobodno se može reći - The Joint is Still Jumpin’, rječnikom Fatsa Wallera...