U godišnjem izvještaju Amnesty Internationala ističe se da su nedavni pokreti naroda u više država Srednjeg Istoka i Sjeverne Afrike očit dokaz da je težnja za slobodom izražavanja srž čovjekovih htijenja i stremljena za punim i poštovanim ljudskim pravima. U tom izvještaju, objavljenom jučer u Londonu, takođe se konstatuje da je zahvaljući i mreži socijalnih medija na Internetu, širom svijeta podstaknut i ikazan, od Drugog svjetskog rata do sada, najveći i najsnažniji revolt protiv represivnih režima.
Trg Tahrir u Kairu, bio je središte dešavanja naroda odlučnog da se izbori za promjene. I nakon višetjednih prosvjeda Egipćani su prisilili Hosni Mubaraka da, nakon 30 godina autokratske vladavine, ode sa vlasti.
Philip Luther, zamjenik direktora Amnesty Internationala za Srednji Istok i Sjevernu Afriku ističe da su Egipat, a nešto ranije i vrlo sličan ishod u Tunisu, dokaz snage naroda:
„Ljudi koji su izašli na ulice, bez ozbira na razlike, bili su jedinstveni. Bilo je tu ljudi sa margina društvene ljestvice, žena inače uveliko obespravljenih u tim režimima, ljudi različitih političkih ubjeđenja.“
Tunižani i Egipćani bili su podsticaj i ljudima pod drugim režimima da dignu glavu i glas, ali još uvijek bez istovjetnog rezulata.
U Libiji, Gadafi se, unatoč širokoj pobuni koja je prerasla u oružani sukob, još uvijek održava. Ni u Bahreinu nije došlo promjene vlasti. U Kini, tamošnja vlast je spriječila svaki nemir inspiriran zbivanjima na Srednjem Istoku.
Kada je u pitanju sub-saharska Afrika Tawanda Hondora, zamjenikom direktora Amnesty Internationala za Afriku kaže da se narod uspravlja i u nizu subsaharskih afričkih zemalja, ali za sada, neupješno:
„Primjera radi, u Ugandi opozicija nastoji organizirati prosvjede i orkestrirati dešavanja slična onim na svjeveru Afrike. Slično se dešava i u Swazilandu gdje je, kao i u Zimbabweu bilo demonstracija. Svi ti pokušaji u sve te tri države brutalno su sprečavani.“
Na pitanje šta je za sada osnovni razlog neupješnosti u nastojanjima da se autoritani režimi u afričkim zemljama južno od Sahare prisile na odstupanje sa vlasti gospodin Hondora odgovara:
„Glavni problem je brutalni obračun sa prosvjednicima. Vlade i režimi tih zemalja koriste svu raspoloživu silu bez obzira što je to, prema ustavima tih zemalja, protiv-ustavno. To je kršenje i Povelje afričkih zemalja o ljudskim pravima prema kojoj ljudi imaju pravo na prosvjede i izražavanje političkih i demokratskih težnji.“
Kao značajan korak u borbi za osnovna ljudska prava Amnesty International navodi slučaj nobelovkinje San Suu Kyi kojoj je ukinut kućni pritvor u kojem je provela ukupno 15 godina. S druge strane, na hiljade je drugih političkih zatvorenika je i dalje u tamnicama.
Gospodin Luther ne dvoji da je sloboda izražavanja ključ otklanjanja nepravdi:
„Potvrda važnosti slobode izražavanja su zbivanja u zemljama Srednjeg Istoka i Sjeverne Afrike. Ta vrsta slobode, ta vrsta prava je kamen temeljac ljudskih prava, sloboda koja omogućava ljudima da zahtijevaju i ostvare i druga prava.“
A kada je, i gdje je, sloboda govora poštovana, kada se, i gdje se, ljudi mogu slobodno izražavati, ostvarive su i socijalne, i ekonomske, i političke i sve druge promjene kojima ljudi teže da bi živjeli sretnije i skladnije.
