Današnji prilog u rubrici Američki profili odvodi nas u operacijsku salu. Kardiologija i kardiokirurgija zabilježile su ogromne napretke od pedesetih godina prošlog stoljeća, kad su kirurzi ugradili prve eksperimentalne zaliske u ljudsko srce. Jedan od pionira na tom polju bio je dr. Albert Starr.
Albertu Starru je bilo tek 16 godina kad je upisao studij na Sveučilištu Columbia, u New Yorku. Bilo je to za Drugog svjetskog rata, kad je ta visokoškolska ustanova nudila ubrzane programe za mladiće koji su odlazili u rat. Diplomirao je za dvije godine, a do 22. rođendana završio je i Medicinski fakultet. Dotad, Drugi svjetski rat je bio gotov, ali su Sjedinjene Države bile uključene u Korejski rat i Starr je odlučio postati vojni liječnik.
"Isprva sam bio bataljunski kirurg, na bojišnici, i često bih se našao pod paljbom. Kasnije sam bio premješten u pokretnu vojnu bolnicu – MASH broj 8076 -, gdje sam proveo godinu dana. Za to sam vrijeme obavio više od 1000 većih operacija, a bio sam čisto mlad; bile su mi 23 godine," sjeća se Starr.
To je bila sjajna praksa za budućeg kardiologa, te se, po napuštanju vojske, Starr okrenuo novom polju medicine – kirurgiji na otvorenom srcu: "No, operacije su bile jako ograničenog dometa jer ih se nije moglo predugo izvoditi. Moglo je doći do oštećenja raznih vitalnih organa, posebice mozga. Dakle, morali smo izumiti mehaničku napravu koja bi imitirala pluća i pumpanje srca, aparat pluća-srce. Upravo je ta naprava omogućila rast kirurgije na otvorenom srcu."
Znanstvenici u Philadelphiji razvili su aparat srce-pluća pedesetih godina prošlog stoljeća. On bi pumpao oksigeniranu krv kroz tijelo, pružajući kirurzima dovoljno vremena da poprave oštećene srčane zalistke u srcu, uključujući i mitralni.
"Priključili bismo pacijenta na aparat srce-pluća. Potom bismo otvorili lijevu pretklijetku i pregledali mitralni zalistak. Ponekad bismo ga mogli popraviti. A ako ne, onda nismo imali nikakvu alternativu. Kirurgija srčanog zalistka, bez umjetnog zalistka koji bi bio ugrađen, bila je vrlo opasna stvar," kaže Starr.
Na Medicinskom fakultetu Sveučilišta Oregon, Starra je jednog dana posjetio ekscentrični inženjer imenom Lowell Edwards. Izumitelj, s velikim brojem registriranih patenata, Edwards je ponudio moguće rješenje.
"Bio je priličan čudak, ali sam ustanovio da je bio odličan izumitelj, sjajne reputacije. U to je vrijeme već bio u mirovini, s dovoljno slobodnog vremena, te je želio pozabaviti se razvitkom umjetnog srca," sjeća se Starr.
Starr je uvjerio Edwardsa da suzi fokus rada i razvije mehanički nadomjestak za srčani mitralni zalistak, koji kontrolira protok krvi unutar srca. Njih su dvojica koristila najmodernije materijale, mnoge razvijene u programima istraživanja svemira – Dacron, koji se već koristio u plastici srčane stijenke, zatim Teflon, te fleksibilni silikon nazvan Silastic. Njihova se naprava sastojala od kuglice u kavezu, koja se pomicala u jednom ili drugom smjeru, na taj način omogućujući protjecanje krvi ili zaustavljanje protoka. Eksperimenti na psima riješili su probleme, od curenja na šavovima pa do krvnih ugrušaka. Starr kaže da su Lowell i on morali odgovoriti i na nekirurške probleme – od etičkih, preko financijskih, pa do kliničkih.
Kako su eksperimentalni psi sve dulje preživljavali zahvate, tako je Starr, prije nego što se nadao, počeo operacije na ljudima: "Šef kardiologije je jedan dan posjetio naš laboratorij s eksperimentalnim životinjama i vidio sve te zdrave i živahne pse s ugrađenim umjetnim mitralnim zaliscima. Jedan mu je čak iz kaveza i poliznuo ruku. U isto vrijeme, on ima bolnicu punu pacijenata pod šatorima s kisikom, kojima treba umjetni mitralni zalistak. I tako je rekao: Ne možemo više čekati; pacijentima treba ova naprava."
S obzirom da je Starr operirao pacijente koji su bili u terminalnim stadijima insuficijentnog rada srca, bilo je dosta neuspjeha. Prva pacijentica kojoj je bio usađen umjetni mitralni zalistak, tridesetogodišnjakinja, umrla je kad joj se u srcu stvorio mjehurić zraka. No, do ranih šezdesetih, mnogi od pacijenata doktora Starra, s umjetnim mitralnim zalistkom, uspješno su nastavili normalni život.
Danas, stotine tisuća pacijenata imaju usađene umjetne srčane zaliske, bilo originalnog Starr-Edwards dizajna ili kasnije obrade tog modela. Tisuće bivših pacijenata doktoru Starru šalju redovite poruke o svom stanju putem Facebooka.
Albert Starr više ne operira, ali je aktivan kao savjetnik, znanstvenik i predavač. Kad se osvrne na velike napretke kardiokirurgije tijekom svojih šest desetljeća prakse, on je ponosan da je odigrao značajnu ulogu u razvoju metoda liječenja za koje kaže da su produžile milijune života.