Annie Leonard je već više od 20 godina opsjednuta stvarima - onim dobrima koje bacamo i onim štetnima koje truju planet i ljude. Slijedi prilog o toj ženi koja se posvetila mijenjanju odnosa Amerikanaca prema bacanju stvari.
Odrastajući u Seattleu, u saveznoj državi Washington, Annie Leonard je ljeta provodila u šumama Cascade planina, a škola koju je pohadjala promicala je pitanja okoliša. Ne čudi, stoga, što je željela postala aktivist za zaštitu javnih zemljišta i šuma.
"Bila sam jako zabrinuta zbog povećanog broja potpuno raskrčenih šumskih zemljišta, a kad sam se upisala na fakultet u New Yorku postala sam opsjednuta otpadom. Bila sam osupnuta njegovom količinom, i time kako smo uspjeli stvoriti društvo bazirano i toliko ovisno o uništenju prirodnih resursa, kao i tajnovitošću kojom je to obavijeno. Kako je moguće da sam prvi put vidjela deponij smeća kad mi je bilo skoro dvadeset godina?," kaže Leonard.
Odlazeći na predavanja na koledž Bernard bilo je teško ne primijetiti hrpe vreća za smeće do visine ramena po pločnicima. Zanimalo ju je sto se nalazi u njima pa je otvorila jednu i time započela jednu od svojih životnih navika. Vreća je skoro do pola bila ispunjena papirom. Odjednom su joj se u glavi povezale šumske krčevine iz njenog voljenog zavičaja na sjeverozapadu s tim smećem.
Njeno je slijedeće odredište bilo newyorški deponij otpada, veličine 890 hektara, gdje je otišla vidjeti što se sve tamo baca. Našla je gomile kućanskih aparata, cipela, odjeće, elektroničke opreme, knjiga, omota od hrane dokle god joj je oko sezalo.
Taj je posjet gradskom otpadu promijenio njen život. Upisala je magisterij na Sveučilištu Cornell, gdje je studirala urbanizam i regionalno planiranje s koncentracijom na problem otpada. Nakon studija Leonard je provela sljedećih desetak godina radeći za različite udruge za zaštitu okoliša u glavnom gradu Washingtonu, lobirajući za programe reciklaže i strožu regulativu o bacanju otpada.
Medjutim, njen uspjeh u Kongresu imao je neočekivane negativne posljedice u korporativnom svijetu. Da bi izbjegle nove zakone, kaže Leonard, mnoge tvrtke su počele odvoziti svoj otpad, običan i opasan, u inozemstvo. Stoga se ona preselila u Ženevu, da bi radila na globalnoj kampanji za zaustavljanje izvoza smeća iz najbogatijih u najsiromašnije zemlje.
"Na primjer, otišla sam bila u Bangladesh razgovarati sa zemljoradnicima koji su koristili gnojivo zagadjeno našim opasnim otpadom. Bila sam u Južnoj Africi za vrijeme aparthejda kada su američke firme tamo slale toksičan otpad sa živom koji se odlagao u crnačkim naseljima koja oni nisu mogli napustiti, te su bili primorani koristiti zagađenu vodu za piće, pranje i kuhanje," kaže Leonard.
Znajući koliki se udio svjetskog otpada stvara u Sjedinjenim Državama, Annie Leonard je odlučila posvetiti se borbi za rjesavanje tog problema ovdje u Americi. Preselila se u mjesto Berkeley, u Kaliforniji, i otpočela obrazovnu kampanju. Napravila je 20-minutni video pod nazivom Priča o stvarima koji je postavila na internetsku stranicu YouTube u nadi da ce biti gledan ukupno barem 50 tisuća puta. Na njeno veliko iznenadjenje on je bio gledan 50 tisuća puta svaki dan, a do sad ukupno preko 10 milijuna puta u preko 223 zemlje svijeta. Leonard je takodjer dobila više od 100 tisuća poruka elektroničke pošte sa zahtjevima za konkretne podatke, što ju je ponukalo da to sve objavi u knjizi pod istim naslovom.
Annie Leonard su optuživali da je protiv kapitalizma i protiv stvari, no ona tvrdi da je ona za stvari, premda priznaje da je većina onog što posjeduje već bilo rabljeno: "Želim da stvari više cijenimo i o njima vodimo bolju brigu. Želim da razmišljamo o energiji i materijalima i radu uloženom u stvaranje nečega, bilo da je to elektronička naprava, ili komad namještaja ili odjeće."
Na njenim putovanjima po Americi, prilikom predavanja koja drži po sveučilištima, konferencijama i vjerskim objektima, često ju pitaju kako je moguće da je toliko optimistična, znajući što se sve dogadja s našim stvarima. Leonard, kojoj je 45 godina, kaže da je uvjerena da situacija s toksičnim otpadom ne mora biti u budućnosti tako loša kao što je sad. Ona navodi nove znanstvene discipline kao sto je biomimikrija, gdje industrije imitiraju prirodu u cilju dizajniranja održivijih i zdravijih proizvoda. Ona takodjer hvali sve snažniji pokret “zelene” kemije, koji radi na smanjivanju stvaranja i uporabe otrovnih materijala. No najviše joj daje nade, kaze ona, sve veća svijest i zelja javnosti za novim pristupom ovom problemu koji ce rezultirati promjenama koje ona priželjkuje.