Dan Svetog Patricka – kao što dobro zna svaki Njujorčanin zelene krvi – prilika je za sve Amerikance irskog podrijetla, kao i one rođene u Irskoj, da se uključe u paradu kroz Petu Aveniju, na Manhattanu. Ovogodišnja parada – 250. po redu koja se održava u New Yorku – uključila je znatno više od 150 tisuća sudionika, koliko se prvotno predviđalo. No, Smaragdni otok je Velikoj Jabuci i američkom načinu života donio znatno više od djetelina i zelene pive.
Još i prije samog Dana Svetog Patricka, prošle je subote u ogromnoj dvorani u Queensu, održana večera s plesom, na kojoj je više od 500 Amerikanaca podrijetlom iz okruga Mayo, u Irskoj, slavilo zajedno s posjetiteljima koji su pristigli iz tog okruga da i sami sudjeluju u ovogodišnjoj proslavi. Inače, okrug Mayo samo je jedan od 26 irskih okruga koji su poslali svoje predstavnike na ovogodišnju paradu u New Yorku.
Među uglednicima koji su u subotu vedro držali korak s drugim plesačima bila je i 83-godišnja Mary Higgins Clark. Poznata spisateljica bila je Grand Maršal ovogodišnje parade na Manhattanu. Clark kaže da je oduševljena što slavi svoje keltske korijene sa svojim sugrađanima irskog podrijetla, te dodaje da su mnogi od dva milijuna Njujorčana koji su paradu gledali s pločnika u izvjesnom smislu i sami bili Irci.
"Nije uopće u pitanju da je osjećaj ponosa jednak. Ljudi koji gledaju paradu misle na svoje vlastite pretke, koji su ovamo došli na isti način – u potpalublju, kao fizički radnici, koji su izgradili sami sebe doslovce od nule. Dakle, vjerujem da smo u tom smislu svi Irci, jer smo svi – ili, ogroman broj nas! – djeca imigranata. Svi gledamo pred očima istu priču o kakvoj smo slušali kod kuće," kaže Clark.
Priča o prvom velikom valu irske imigracije u New York nije sretna. Milijuni Iraca ovamo su stigli u 19. stoljeću. Mnogi su tragali za utočištem pred političkim ili vjerskim progonom. Mnogi su pobjegli u vrijeme Velike gladi, od 1845. do 1852. kad je više od milijun Iraca pomrlo od gladi i bolesti.
Dolazak u New York gotovo svima je donio nove nedaće, kaže Brian O'Dwyer, predsjedatelj neprofitnog Centra za imigraciju sa Smaragdnog otoka: "Suočili su se s nevjerojatnom diskriminacijom. Posvuda u New Yorku i Bostonu bili su postavljeni natpisi: „Irci se ne trebaju javljati“, mislilo se, naravno, na oglase za poslove. Redovito su se u tisku o njima pravili vicevi, da su glupi, da su smeće. I tako su se Irci morali držati zajedno, jer ih nitko drugi nije prihvaćao."
Brian O'Dwyer kaže da je takvo iskustvo izazvalo vrlo jaku uključenost irskih došljaka u lokalnu politiku, koja se nastavlja i danas: "Vrlo brzo smo naučili da je jedini način na koji se možemo boriti protiv opresije da ostanemo svoji vlastiti, postanemo dio politike i osiguramo da sudjelujemo u američkoj demokraciji. To je razvilo posve nov način razmišljanja kod Iraca ovdje – za razliku od drugih imigrantskih skupina prije njih, a i kasnije – da je potrebno organizirati se, da se mora brzo postati dio tkiva američkog društva tako da bi mogao ostaviti svoj trag u Americi."
I zaista, Amerikanci irskog podrijetla ostavili su svoj trag u raznim područjima – od sindikata, popularne kulture, policije, novinarstva, financija. Slavni potomci irskih imigranata uključuju Johna Kennedyja i još osam američkih predsjednika, pisce Francisa Scotta Fitzgeralda i Flannery O'Connor, industrijalca Henryja Forda, te boksačke prvake Jacka Dempseya i Yankeeja Sullivana.
Stroži vizni režim i uvjeti za državljanstvo, tijekom šezdesetih godina prošlog stoljeća, a potom i dramatično poboljšanje irske ekonomije u zadnjem desetljeću, usporili su stopu imigracije Iraca. No, nedavna ekonomska kriza dovela je do novog vala imigranata koji se žele naseliti u New Yorku.