Prije pedeset godina, jedan američki mornarički poručnik i jedan švicarski biolog mora ušli su u povijest postavivši – još uvijek neoboren! – rekord, zaronivši batiskafom 11 i pol kilometara, u najdublji oceanski kanjon. Za Donalda Walsha, to povijesno putovanje 1960. sa sada pokojnim Jacquesom Piccardom, označilo je početak njegove životne karijere istraživanja oceana i znanstvenih inovacija.
Donald Walsh je odrastao kraj San Francisca, tridesetih godina prošlog stoljeća. Među najranijim sjećanjima mu je ogroman građevinski projekt koji je gledao iz svog doma na brežuljcima Berkeleya. "Bio je to most Golden Gate. Gledao sam brodove kako iz zaljeva odlaze prema zapadu i nestaju na horizontu. Pitao sam se kamo odlaze i što se tamo zbiva. I otada - vjerojatno mi je bilo sedam ili osam godina - žarko sam želio ići van na more i saznati više o oceanu" - sjeća se Donald Walsh.
Walsh je diplomirao na Mornaričkoj akademiji Sjedinjenih Država, u Annapolisu, 1954. godine. Slučajni zadatak koji mu je bio dodijeljen 1958. doveo ga je do batiskafa Trieste. Testirao je tu ronilicu - jednu od samo dvije koje su tada postojale - na sve većim i većim dubinama uz obalu Kalifornije. "Tada su mi rekli za plan da se njome zaroni kraj otoka Guama, u najdublji dio oceana, Marijansku brazdu, 11 i pol kilometara duboko. Bio sam jako uzbuđen jer sam znao da ću u tome i ja sudjelovati."
Batiskaf Trieste sada je dio stalne izložbene postave u Mornaričkom muzeju, u Washingtonu. I danas, to je impresivna ronilica. Duga je više od 16 metara, a duguljasta flotacijska komora, ispunjena benzinom, s ogradom i tornjem, daje joj izgled podmornice. "U osnovi, to je podvodni balon od dva dijela: dugački, cilindrični dio je ispunjen tekućinom lakšom od zraka – zrakoplovnim gorivom, koje pluta na vodi i osigurava uzgon -, a ispod njega se nalazi kabina za krhku ljudsku posadu" - objašnjava naš sugovornik.
Kabina je 14 tona teška čelična kugla, promjera 2 metra, s jednim, pola metra širokim, okruglim plastičnim prozorom za razgledanje. U njoj je taman dovoljno prostora za dvije osobe. Na povijesnom zaronjavanju batiskafa Trieste, posadu su činili Walsh i švicarski znanstvenik Jacques Piccard, čiji je otac August Piccard dizajnirao ovo plovilo. Krajem prosinca 1959.,sjeća se Walsh, on i Piccard su se zaputili na Guam kako bi počeli čitav niz probnih zaronjavanja, a 23. siječnja 1960. spustili su u najdublje područje Tihog oceana - kanjon Challenger Deep u Marijanskoj brazdi. Uspjeh te misije otvorio je vrata istraživanjima oceanskih dubina.
Walsh skromno kaže da je samo zgrabio ukazanu priliku, koju će kasnije slijediti i drugi: "Dio nas - poput DNK - vidi se u svim današnjim podvodnim plovilima i onima s posadom, kao i u robotskim, zbog svih stvari koje smo mi razvili. Morate znati da je gotovo sve što smo napravili bilo učinjeno po prvi puta, ne zato što smo bili pioniri ili izumitelji, nego zato što je, doslovce, nužda majka izuma. Ako nam je nešto trebalo, to smo morali izumiti."
Za svoje duge mornaričke karijere, Donald Walsh je služio i u Korejskom i u Vijetnamskom ratu, zapovijedao podmornicom, te radio kao savjetnik i pomoćnik tajnika za mornaricu, u Pentagonu. Kad je iz mornarice otišao u mirovinu, 1975., počela je njegova civilna karijera na Sveučilištu južne Kalifornije. "Tu sam osnovao novi institut za studije mora i priobalja. Akademski sam bio na položaju istraživača oceana, a u birokratskoj hijerarhiji bio sam dekan."
No, bio je i profesor pomorskog inženjerstva. Ukupno, Donald Walsh je proveo osam godina na sveučilištu. Konačno u mirovini, on se posvetio svojim strastima skuba ronjenju, pilotiranju i istraživačkim pohodima, sudjelujući u desecima ronilačkih pothvata, kao i polarnim ekspedicijama. "Ja definiram istraživanja kao znatiželju kojoj se podleglo. Recimo ljudi mogu gledati neke stvari i one ih zanimaju, ali, ako ste istraživač, želite znati ‘zašto’ i ‘kako’, možda zamisliti eksperiment kojim bi testirali hipotezu. Za mene, to je uvijek značilo da iza slijedećeg ugla može biti nešto novo što ću željeti istražiti."
Vrlo vitalan i sa 78 godina, Walsh danas živi na obali Oregona i vodi svoju vlastitu konzultantsku firmu. Nedavno je boravio u Washingtonu kako bi primio dvije ugledne nagrade - Medalju za iznimnu javnu službu američke mornarice, te Nagradu Hubbard National Geographic-a, najviše odličje koje dodjeljuje ta organizacija.
Niti jedno ljudsko biće nije se vratilo u najdublji dio oceana, gdje su zaronili Walsh i Piccard, no ronilice na daljinsko upravljanje jesu. Donald Walsh, premda radostan zbog napretka tehnologije, žali što je najveći dio svjetskih oceana i dalje neistražen; tek šačica danas postojećih plovila – bilo s ljudskom posadom ili robotskih – uopće može obaviti taj posao.