Napetosti na Bliskom istoku rastu. Nakon ubojstva američkog ambasadora i trojice drugih američkih diplomata, prosvjedi se nastavljaju u području, nekoliko osoba je poginulo, više je ozlijeđenih. Predsjednik Obama je svim američkim diplomatskim predstavništvima naredio preispitivanje sigurnosnih mjera i njihovo jačanje tamo gdje je potrebno. Za Glas Amerike - Carolyn Presutti, o sigurnosti u američkim predstavništvima u svijetu i što se može učiniti u sprječavanju nasilja.
Terorizam nije nepoznat američkim ambasadama i konzulatima.
Godine 2011., Afganistan.
Godine 2008., Jemen.
Godine 2006., Sirija.
I sada - Libija. U napadu na američki konzulat ubijen je američki ambasador Chris Stevens i tri druga diplomata. Anti-američke demonstracije tokom današnjeg dana proširile su se na Irak, Bangladeš i na Jemen, gdje je poginulo nekoliko osoba.
Christopher Hill je služio kao ambasador u nizu zemalja. U Makedoniji, 1999. godine, lokalna je policija bila nadjačana prosvjednicima koji su napali zgradu američke ambasade. Ljudi krivo misle, kaže Hill u razgovoru preko Skypea, da su američki marinci dodijeljeni ambasadama sa zadaćom sprječavanja nasilja.
“Marinci čine vrlo malu jedinicu i njihov je primarni posao da čuvaju američke dokumente, ne da pružaju obranu. Za to, u biti, računate na lokalnu vladu.”
Na lokalnu policiju, kao,u Jakarti, u Indoneziji. Ili u američkom konzulatu u Ho Chi Minh Cityju, u Vijetnamu – koja nam je policija naredila da isključimo kamere.
Iza prvog “sloja” sigurnosti, arhitektonske kompanije koje pružaju sigurnost i nadzor preporučuju vanjske nenosive zidove izrađene od elemenata otpornih na eksplozije, poput ovih, sa skrivenim unutarnjim vratima. Ili zidove kao što su oni oko američke ambasade u Bangkoku.
Godine 1998., u simultanim bombaškim napadima na američke ambasade u Keniji i Tanzaniji, poginulo je više od 200 osoba. Zgrade nisu bile uvučene od prometnica. Sigurnosne kompanije također preporučuju alarmne sisteme i sigurne, posebno zaštićene prostorije. Sigurnost mora biti usklađena, kaže bivši američki ambasador u Afganistanu Sayed Jawad:
“Ambasada predstavlja prozor i glas Sjedinjenih Država u zemlji-domaćinu. Tehnički, možete je maksimalno osigurati, ali onda imate problema s komuniciranjem, sa slanjem svoje poruke van.”
Poruka koju Amerika sada želi poslati van ona je o YouTube videu koji ismijava islam i koji je zapalio iskru nasilja. Američka državna tajnica Hillary Clinton rekla je:
“Vlada Sjedinjenih Država nema apsolutno ništa s tim videom. U potpunosti odbacujemo njegov sadržaj i njegovu poruku.”
YouTube je blokirao video u Libiji i Egiptu, gdje su prosvjedi počeli. Bivši ambasador Jawad ne slaže se s time iako je i afganistanska vlada blokirala YouTube, kako ljudi ne bi imali prilike vidjeti film.
“Uvođenjem cenzure odmah stvarate senzaciju. Radi se o jeftinom, besmislenom filmu koji nikakve senzacije nije vrijedan.”
Ali senzacija širi proteste i američkim je ambasadama naređeno da budu na punom oprezu.
“Od vas se često traži da zamislite nezamislivo,” kaže Hill. “Da zamislite da jedna mala grupa planira napad na ambasadu, da ona iznenada prerasta u daleko veću od bilo koje s kojom se možete nositi i za koju vas je obavještajna služba pripremila.”
Drugim riječima – treba očekivati neočekivano. Proaktivna metoda sigurnosti, dakle, koja bi mogla sprječiti da se isto ponovi u budućnosti.
Terorizam nije nepoznat američkim ambasadama i konzulatima.
Godine 2011., Afganistan.
Godine 2008., Jemen.
Godine 2006., Sirija.
I sada - Libija. U napadu na američki konzulat ubijen je američki ambasador Chris Stevens i tri druga diplomata. Anti-američke demonstracije tokom današnjeg dana proširile su se na Irak, Bangladeš i na Jemen, gdje je poginulo nekoliko osoba.
Christopher Hill je služio kao ambasador u nizu zemalja. U Makedoniji, 1999. godine, lokalna je policija bila nadjačana prosvjednicima koji su napali zgradu američke ambasade. Ljudi krivo misle, kaže Hill u razgovoru preko Skypea, da su američki marinci dodijeljeni ambasadama sa zadaćom sprječavanja nasilja.
“Marinci čine vrlo malu jedinicu i njihov je primarni posao da čuvaju američke dokumente, ne da pružaju obranu. Za to, u biti, računate na lokalnu vladu.”
Na lokalnu policiju, kao,u Jakarti, u Indoneziji. Ili u američkom konzulatu u Ho Chi Minh Cityju, u Vijetnamu – koja nam je policija naredila da isključimo kamere.
Iza prvog “sloja” sigurnosti, arhitektonske kompanije koje pružaju sigurnost i nadzor preporučuju vanjske nenosive zidove izrađene od elemenata otpornih na eksplozije, poput ovih, sa skrivenim unutarnjim vratima. Ili zidove kao što su oni oko američke ambasade u Bangkoku.
Godine 1998., u simultanim bombaškim napadima na američke ambasade u Keniji i Tanzaniji, poginulo je više od 200 osoba. Zgrade nisu bile uvučene od prometnica. Sigurnosne kompanije također preporučuju alarmne sisteme i sigurne, posebno zaštićene prostorije. Sigurnost mora biti usklađena, kaže bivši američki ambasador u Afganistanu Sayed Jawad:
“Ambasada predstavlja prozor i glas Sjedinjenih Država u zemlji-domaćinu. Tehnički, možete je maksimalno osigurati, ali onda imate problema s komuniciranjem, sa slanjem svoje poruke van.”
Poruka koju Amerika sada želi poslati van ona je o YouTube videu koji ismijava islam i koji je zapalio iskru nasilja. Američka državna tajnica Hillary Clinton rekla je:
“Vlada Sjedinjenih Država nema apsolutno ništa s tim videom. U potpunosti odbacujemo njegov sadržaj i njegovu poruku.”
YouTube je blokirao video u Libiji i Egiptu, gdje su prosvjedi počeli. Bivši ambasador Jawad ne slaže se s time iako je i afganistanska vlada blokirala YouTube, kako ljudi ne bi imali prilike vidjeti film.
“Uvođenjem cenzure odmah stvarate senzaciju. Radi se o jeftinom, besmislenom filmu koji nikakve senzacije nije vrijedan.”
Ali senzacija širi proteste i američkim je ambasadama naređeno da budu na punom oprezu.
“Od vas se često traži da zamislite nezamislivo,” kaže Hill. “Da zamislite da jedna mala grupa planira napad na ambasadu, da ona iznenada prerasta u daleko veću od bilo koje s kojom se možete nositi i za koju vas je obavještajna služba pripremila.”
Drugim riječima – treba očekivati neočekivano. Proaktivna metoda sigurnosti, dakle, koja bi mogla sprječiti da se isto ponovi u budućnosti.