Mnogi američki gradovi – Cleveland, Minneapolis, Indianapolis, New York, San Francisco, Philadelphia, Cincinnati - imaju svoje “pops” orkestre, ali Boston Pops je bio prvi, prethodio svima i ostaje najpoznatiji. Ove godine slavi 125 godina postojanja. Amerikancima, Boston Pops je moguće i najdraži. Dan nezavisnosti – 4th of July – nezamisliv je bez njega!
Ravnatelj Boston Popsa zadnjih 16 godina je Keith Lockhart. On je ravnateljsku palicu preuzeo od John Williamsa, skladatelja nekih od najslavnijih u povijesti Hollywooda filmskih partitura, a Williams od Arthura Fiedlera. Imao je orkestar, od svog osnivanja 1885. godine, niz vrsnih ravnatelja, ali ime s kojim će Boston Pops biti uvijek nerazdvojno vezao ono je Arthura Fiedlera. Fiedler je, preuzevši Boston Pops 1930. godine, bio njegov 18. ravnatelj, ali prvi u Americi rođen, prvi u Bostonu rođen, svi drugi prije njega bili su rođeni u raznim evropskim zemljama. Fiedler je na čelu Boston Popsa bio gotovo punih pedeset godina. Godine 1979., kad je umro, s orkestrom je ušao u njegovu pedesetu sezonu.
Popularnost Boston Popsa velikim dijelom treba i pripisati Arthuru Fiedleru iako je orkestar svoje mjesto pod suncem našao i puno prije njega. Osnovan na inicijativu bostonskog businessmana i dobrotvora Henryja Leeja Higginsona, koji je četiri godine ranije – 1881. – osnovao Boston Symphony Orchestra, Boston Pops, od samog početka, uglavnom i čine članovi Boston Symphony Orchestra. Budući da Boston Pops ima i svoju ljetnu sezonu, on članovima Boston Symphony Orchestra na taj način osigurava posao tijekom cijele godine. S Popsom, istina, sviraju lakši repertoar, ali to je i bila Higginsonova ideja – “darovati koncerte lakše glazbe žiteljima Bostona,” kako bi se njegovom simfonijskom orkestru privukla veća publika. U roku od samo par godina, ti su koncerti i postali poznati kao “pops” koncerti jer, uz dobro poznata klasična djela, Boston Pops će izvoditi i široj publici bližu i poznatiju popularnu glazbu, tradicionalnu popularnu, i melodije iz brodvejskih musicala.
Jedan od načina za privlačenje veće publike je i pretvaranje koncerta u poseban društveni događaj. Od samog početka, za nastupa Boston Popsa služe se piće i hrana. Kad je 1900. godine izgrađen Symphony Hall, koncertna dvorana za Boston Symphony Orchestra, u sredini auditorija postavljeno je i bilo posebno dizalo kako bi se sjedala mogla ukloniti i na njihovo mjesto, za koncert Boston Popsa, postaviti stolovi sa stolicama. Cijela ideja je i bila – napraviti od Boston Popsa jedan drugačiji orkestar, ne samo drugačijim repertoarom, već pružiti i jedan drugačiji način glazbenog doživljaja. Arthur Fiedler će otići i korak, dva dalje...
Fiedler je mjesto violinista u Boston Symphony Orchestra dobio kad je njemu bilo 35 godina. Ubrzo, s nekolicinom kolega iz orkestra, osniva Boston Sinfonietta, mali komorni ansambl koji je na svom repertoaru imao rijeđe izvođene klasične kompozicije.
Godinama, međutim, Fiedler je već bio sanjao o pokretanju serije besplatnih koncerata na otvorenom, dostupnima, dakle, širokim masama. Sâm je i govorio: “Vjerujem da svi moraju imati mogućnosti za slušanje dobre glazbe, ne samo oni dubljeg džepa.”
Prvi takav koncert bio je održan na potezu kraj rijeke Charles, u Bostonu, poznatom pod imenom Esplanade. Serija od tada i nosi ime Esplanade Concerts. Prihvativši odmah i tehnologiju koja je u to vrijeme bila na raspolaganju, Arthur Fiedler je od lokalnog fenomena načinio nacionalnu ikonu.
S Fiedlerom na čelu, Boston Pops je počeo snimati jos 1935. i svaka je Victrola u Americi imala nešto od Boston Popsa. Pod njegovim vodstvom, orkestar je snimao više od bilo kojeg drugog orkestra u svijetu. Prva njihova snimka, za RCA, za koju će uglavnom i snimati, bila je, 1935. godine, “Jalousie,” danskog violinista i skladatelja Jacoba Gadea - prva snimka jednog simfonijskog orkestra prodana u više od milijun primjeraka!
Fiedler je želio da na repertoaru njegova orkestra, osim lakih evropskih klasika, budu i nova američka djela, pa je uposlio mladog kapelnika s Harvarda, Leroya Andersona. Prvo kao aranžera, a onda mu dao u zadaću da napiše nekoliko kompozicija...
Leroy Anderson će postati nešto poput američkog Johanna Straussa, Jr., skladatelj lake, vješto pisane orkestralne glazbe.
I dok su njegovi prethodnici, kao i barem jedan od njegovih nasljednika, ravnanje Boston Popsom smatrali samo jednom fazom svoje ravnateljske karijere, Arthur Fiedler je cijelu svoju karijeru, cijeli svoj profesionalni život, zapravo, posvetio Boston Popsu.
Bio je ključan u približavanju klasične glazbe širokom slušateljstvu, ali ključan i u donošenju ugleda lakšim žanrovima, poput popa. Svaki je koncert Boston Popsa slijedio uspješnu formulu – za početak neko lako orkestralno djelo, u sredini jedan concerto, na kraju - pop, rock, bilo što što je u tom trenutku bilo popularno.
Živahan i poletan, eklektičnog glazbenog ukusa, Fiedler je, kao ravnatelj Boston Popsa, neformalnom atmosferom koju je stvarao, privlačio ogromnu publiku na koncerte svog orkestra, tijekom 50 godina oduševljavao slušatelje svih uzrasta, u Bostonu, u Americi, njenim velikim i malim gradovima, i diljem svijeta, spojem klasične glazbe, popularnih melodija, brodvejskih musicala, jazza... od Beethovena, Verdija, Čajkovskog i Dvoržaka, Bizeta i Berlioza, Elgara i Hačaturjana, Rossinija i Rimski-Korsakova, Ravela i Straussa i Offenbacha, Leroya Andersona i Gershwina... do big band hitova i patriotskih pjesama... i Beatlesa i Bee Geesa, narocito Beatlesa... i uvijek Johna Philipa Souse, američkog “kralja koračnica.” Fiedler je volio svaku glazbu; kao ravnatelj Boston Popsa, sve je žanrove i uvrštavao u repertoar svog orkestra. Na kritike nekih – da razvodnjava klasični repertoar, odgovarao je: “Mislim da su snobovi ‘loseri,’ da puno gube. Nema u glazbi granica, slažem se sa Rossinijem i onim njegovim riječima – “Svaka je glazba dobra osim - ona dosadna.”
Arthur Fiedler, dobitnik Medalje slobode, najvišeg američkog civilnog odličja, i francuske Medalje Legije časti, još uvijek drži primat ravnatelja koji je najduže ostao na čelu jednog američkog orkestra i ostaje personifikacija orkestralne glazbe u Sjedinjenim Državama.
Boston Pops je zadržao svoj jedinstveni zvuk i stil pod palicom i Johna Williamsa i Keitha Lockharta, koji su naslijedili Arthura Fiedlera. Svoj 125. rođendan slavi, cijelog ovog ljeta, koncertima lake klasične, brodvejskih klasika, jazza, bluesa, popa... s gostima od Davea Brubecka do Audre McDonald i Jamesa Taylora, od Wyntona Marsalisa doYo-Yo Ma i Ozomatlija. Po riječima njegova sadašnjeg ravnatelja i glazbenog direktora Keitha Lockharta: “Dok slavimo prošlih 125, gledamo i u idućih 125 godina.”