Dvanaestog srpnja 1954, predsjednik Dwight Eisenhower predoložio je da američka federalna vlada , kao i vlade saveznih država započnu zajednički projekt izgradnje autoputeva vrijedan 50 milijardi dolara. Ovaj ambiciozni plan pozivao je na izgradnju oko 77 tisuća kilometara brzog autoputa, s nekoliko traka, na kojem bi promet bio ograničen za neka vozila. Savezna vlada osigurala bi oko 90 posto sredstava za projekt. Ovaj niz prometnica postao je poznat pod imenom međudržavni sustav autoputeva.
Predsjednik Eisenhower imao je priliku primjetiti slabo organiziranu mrežu cesta u Sjedinjenim Državama dok je, kao mladi satnik u američkoj vojsci imao zadatak da nadgleda promet konvoja diljem zemlje. U to vrijeme nije postojao nikakav koordinirani plan autoputeva na saveznom nivou, a putevi su se gradili proizvoljno kako bi zadovoljili lokalne i državne potrebe. Konvoju je trebalo šest tjedana da pređe kompletnu rutu, zbog uskih i loše održavanih cesta.
Predloženi desetogodišnji plan izgradnje autoputeva napravljen je tako da omogući brze evakuacijske rute u slučaju nuklearnog rata, ali i da bolje poveže Amerikance koji su bili rasuti diljem zemlje. Dio ovog plana, kako se pokazalo, bio je više mašta, nego realnost, budući da su mnogi dijelovi ovog međudržavnog sustava autoputeva svakodnevno toliko zakrčeni, da bi brza i masovna evakuacija bila nemoguća.
Danas, vozači kamiona, autobusa i automobila mogu preći cijelu zemlju, s jedne obale do druge, na autoputu od četiri, šest ili čak osam traka. Uzduž autoputa, tu su i restorani i benzinske crpke, tako da vozači mogu dobiti sve potrebne usluge, bez da silaze s autoputa.
1978 godine, zadnji kilometri autoputa završeni su u Kaliforniji. Time je omogućen promet automobilima od meksičke granice do Kanade bez ijednog semafora.
2004 godine, posljednji projekt iz budžeta za izgradnju međudržavnog autoputa završen je. Poznat pod imenom Veliki iskop, bio je to dugački tunel ispod Bostona, u saveznoj državi Massachusetts.