Tijekom 27 godina duge karijere u američkom State Departmentu, Patricia McArdle je služila na položajima u Afirici, Latinskoj Americi, na Karibima i u Evropi. No, upravo njena posljednja služba, ona u Afghanistanu, bila joj je inspiracija da napiše knjigu. Naslov knjige, Farishta, na afganskom jeziku Dari znači andjeo, a ova novela predstavlja Afghanistan onako kako ga je vidjela i doživjela gospodje McArdle.
Grad Mazari e Shareef je mjesto u koje je visoki američki diplomata, Patricia McArdle, upućena 2004. godine.
To je bilo tri godine nakon američke invazije na Afghanistan, i tijekom žestokih borbi izmedju Amerikancima predvodjenih koalicionih snaga, i Talibana, u cilju preuzimanja kontrole nad tim gradom. Kada je tek stigla, gospodja McArdle nije imala pojma na šta će sve naići. Ona se prisjeća:
Shvatila sam da su Afghanci divan narod, pametni su, vrijedni, i ako im se da prilika, istinski mogu učiniti velike stvari za svoju zemlju.
McArdle je stigla u Afghanistan u vrijeme kada su žene u toj zemlje polako počele iskušavati slobodu koja je potpuno bila nestala pod Talibanom. Sada su opet mogle u školu, i nisu morale biti pod totalnim čadorom.
Kada sam stigla u Afghanistan, prvo što sam vidjela vozeći se u armiranom vozilu od aerodroma, su bile žene pod plavim burqama.
No, dodaje, vidjela i drugačije odjevene žene.
Upoznala sam se sa ženama odvjetnicima, doktorima, koe su p okušavale pomoći svojim sugradjankama. Time su mnoge od njih bile izložene velikim rizicima. Bila sam posve impresionirana onim što su činile.
Medjutim, kak okaže Mc Ardle, Afghanistanke još uvijek imaju dug put pred sobom, kako bi poboljšale svoj pravni, ekonomski i društveni status, i postale dio budućnosti svoje zemlje. Upravo su ambiciozne Afghanistanke bile inspiracija jednog od glavnih likova romana - to je studentica prava pod imenom Nilofar.
Roman Farishta govori o diplomatkinji u Afghanistanu. U maloj vojnoj zajednici u Masari e Shareefu nju hladno primaju i britanska jedinica tu stacionirana i njen osobni tumač, Rahim. Nije mu drago što mora raditi sa ženom.
Nastojala sam prikazati kroz Rahima sukob kultura , jer , on je obrazovan mladi čovjek, i želi biti moderna osoba, u modernom svijetu, ali istodobno je pod utjecajem kulture kojom dominira muškarac, i to je njegova unutrašnja borba.
No, samo pisanje nije bilo dovoljno za Patriciu Mc Ardle.
Dok je boravila u Afghanistanu, primijetila je da djeca sakupljaju drvo za majčinu peć.Ona je tada predložila d abi bilo lakše izgraditi permanentne solarne peći.
Muškarci su bili jako zainteresirani, jer vole piti čaj, kaže ona, ali su me pitali: gdje da nadjemo ovaj sjajni papir? Mislili su na aluminijsku foliju. I dok sam ja razmišljala jedan od njih izvuče kutiju cigartea, iz nje foliju, i reče: Pa mogli smo koristiti ovo, zar ne? Da, rekla sam, mogli biste. I bila sam zapanjena kako je nova tehnologija odmah našla medju njima svoje mjesto.
Otkako se vratila iz Afghanistana, Mc Ardleova je postala aktivista za promociju obnovljive energije, i promotor solarne i termalne tehnologije. Ta bi jednostavna tehnologija mogla biti korištena u izgradnji Afghanistana. A to bi i djeci dalo više slobode da idu u školu, i doprinose društvu.
Nadam se da ćemo se mi Amerikanci, dok smo još tamo, moći fokusirati na održivi , obnovljiv razvoj, na obnovljivu energiju koja neće biti komplicirana i kojoj će prstup stoga imati mnogo Afghanistanaca.
To je nada, želja i poruka umirovljenog diplomate, Patricie Mc Ardle.
