Neobično, originalno, pronicljivo, iznimno zanimljivo istraživanje četiri svjetska mega-grada u kojima se Istok susreće sa Zapadom i prošlost postaje budućnost ili – “kakvu su ulogu dva snažna ljudska poriva – da imitiramo ono čemu se divimo i da nastojimo biti preteča modernizacije – odigrala u povijesti četiriju od najčudnovatijih i najistaknutijih svjetskih metropola: Sankt Peterburga, Shanghaija, Mumbaija i Dubaija”
“Oh, Istok je Istok, a Zapad je Zapad i nikada se to dvoje neće sresti,” davno je pisao onaj stari imperijalist Rudyard Kipling. Knjiga Daniela Brooka, freelance novinara iz New Orleansa – “A History of Future Cities”, Povijest budućih gradova (W. W. Norton) – ostavlja čitatelja s osjećajem da je Kipling možda većim dijelom i bio u pravu. Da na Istoku gube više nego što dobijaju, imitiranjem gradova Zapada. Jedno od velikih pitanja našeg vremena: Kako se nerazvijene zemlje i gradovi mogu modernizirati, a da pri tome ne gube svoje autohtone odlike, svoje osebujne regionalne karakteristike.
“Ta četiri malo vjerojatna grada-blizanca – Sankt Peterburg, Shanghai, Mumbai, Dubai - ujedinjuje osjećaj dezorijentacije koji iz njih izbija... ona je rezultat činjenice da su sva četiri smještena na Istoku, ali namjerno građena tako da izgledaju kao da se nalaze na Zapadu,” piše Daniel Brook. “Njihov zapadni izgled sve je samo ne slučajan... Zapadni ih posjetitelji ili mrze ili vole, uobičajena reakcija. No, voljeli ih ili ih mrzili, te četiri dez-orijentirane metropole su važne. Mjesta su to koja treba uzeti u obzir i s kojima valja računati jer ona su ideje isto toliko koliko i gradovi, metafore u kamenu i čeliku, s izričitim ciljem westernizacije... Ti globalni gateway gradovi nameću pitanje kako biti moderni Arap, Rus, Kinez i Indijac te mogu li modernizacija i globalizacija ikada biti nešto više od tek običnih eufemizama za westernizaciju.”
“Svaki mjesec, pet milijuna ljudi seli iz prošlosti u budućnost,” piše Brook na ovojnici knjige. U tom hitnom, stvarnom kontekstu on opisuje načine na koje stanovništvo u nerazvijenom svijetu danas unosi brze promjene u gradove tako što prati uspon četiri Zapadom inspirirane metropole Istoka koje ilustriraju globalizaciju našeg vremena. Krećući se između prošlosti i sadašnjosti, fizičkog i filozofskog, sirotinjskih ulica i kula od bjelokosti, Brook nabraja veze između tih metropola, svake smještene na delti između civilizacije Istoka i Zapada, kulturne i povijesne niti koje ih spajaju i međusobno povezuju, istražuje njihovo konfliktno usvajanje suvremenosti i donosi priče o arhitektima i autokratima, umjetnicima i revolucionarima. I ambicijama, koje se ogledaju u ta četiri grada, koji ne samo što su oblikovali povijest nego mogu biti i vjesnici mnogih budućih gradova na raskrižjima. Ti “instant gradovi,” kako ih Brook zove, generalna su proba za prekonočnu urbanizaciju kakvu vidimo u 21. stoljeću.
Rekordni rast i razvoj na Istoku donio je obilje inovacija, umjetnosti i globalnih industrija, ali taj je rast bio i jest uzrokom siromaštva, kriminala, smrti. Dok ispituje trendove u tih nekoliko azijskih gradova i njihova nastojanja, u priličnoj mjeri uspješna, u imitiranju Zapada, Brook se pita što je sve, i koliko, izgubljeno tijekom tog napredovanja. Jer, dok svaki od tih gradova grabi, puno brzinom, ka “westernizaciji,” kako bi bili konkurentni u svjetskoj areni, gube iz vida ono što napreduje i cvate u urbanim sredinama: osebujna, samosvojna kultura.
Niti jedan od četiri grada nije se postupno rađao i nastajao, svaki je niknuo već potpuno izrastao. Brook donosi mini-povijest svakoga od četiri grada i daje današnju analizu; u sva četiri nalazi mnoštvo povratnih trendova.
Sankt Peterburg... nastao je, 1703. godine, iz potrebe cara Petra I. Velikog da agrarnu Rusiju uvede u modernu Evropu. U svojim mladim godinama, Petar je 18 mjeseci krstario uzduž i poprijeko Evropom, naročito Holandijom. Po povratku u Rusiju, na močvarnom je tlu kraj Baltika, u mizernoj klimi, po uzoru na Amsterdam, tada najbogatiji i najnapredniji grad u svijetu, dao izgraditi novu rusku prijestolnicu. I novu luku preko koje će uvoditi nove tehnologije, visoku kulturu i svjetonazor. Arhitekti, inženjeri i graditelji bili su pozvani iz cijele Evrope, močvarni je prostor bio isušen, a Petar se u izgradnji jednog od najmodernijih tadašnjih gradova – njegovih kanala, palača i luke - oslanjao na cijelu legiju kmetova, iz svakog kutka Rusije. Osobno je nadgledao radove, nije kmetovima dopuštao tijekom građevinskih radova čak ni korištenje tačaka i hvalio se da je nekih 100.000 izginulo u izgradnji njegova grada, Petrograda. Petar je vjerovao da će preko njega uvesti moderniziranu, westerniziranu budućnost, da će grad biti “prozor na Zapad” koji će Rusiju izbaciti u moderni svijet. Svjetovnost Sankt Peterburga smetat će kasnije i Lenjinu i Staljinu, koji će u njoj vidjeti prijetnju homogenoj sovjetskoj stvari. Petar Veliki je umjetno stvorio Petrograd, umjetno su ga ponovno, kao Lenjingrad, u njegovoj drugoj inkarnaciji, stvorili komunisti, a sada je, kao Sankt Peterburg, umjetno dotjeran, kao turistička destinacija, da mu se dive posjetitelji. Mnoge od njegovih veličanstvenih zgrada imaju blistave fasade, ali njihova se unutrašnjost raspada.
Shanghai...gdje se rijeka Yangtze izlijeva u Pacifik, u Istočno kinesko more, imao je oko 200.000 stanovnika kad ga je, 1832. godine, prvi put ugledao direktor britanske pomorske kompanije East India Company i brzo uvidio njegov potencijal. Sedam godina kasnije, nakon poraza Kine u Prvom opijumskom ratu, Britanci su osnovali svoju bazu u Shanghaiju, gdje su mogli poslovati neometani kineskim zakonom i razvijati naprednu ekonomiju. U 19. stoljeću, Shanghai je postao grad s najbržim rastom u svijetu i naglo postao englesko govorno područje, metropola zapadnog izgleda koja se pukim slučajem našla na Dalekom istoku. Tri zapadne sile oblikovale su Shanghai tako da se svaka mogla osjećati baš kao kod kuće – za Britancima doći će Francuzi pa Amerikanci. U godinama koje su uslijedile po komunističkom preuzimanju vlasti, Shanghai, koji je njegovao mnoga revolucionarna razmišljanja, iznjedrio mnogo radikalnog mislioca, bit će ostavljen da vene – Kina je desetljećima gušila i brisala drevne kinseke tradicije, što “najveću rastuću silu u svijetu čini čudno odsutnom u globalnoj konverzaciji... jer globalizacija ovisi o kovanju globalne kulture koja znači više od tek univerzalizacije zapadne kulture. Odbacivši gotovo sve ostatke svoje kineske kulture, moćni Shanghai visokih nebodera, na početku 21. stoljeća, tek treba raščistiti pitanje što znači biti Kinez i biti moderan.”
Mumbai (u svojoj dugoj ranijoj povijesti poznat kao Bombay)... Britanci će od tog kozmolitskog središta Britanske Indije (British Raj) napraviti tropski London. East India Company opet je bila ta koja je u Bombayu, u njegovu položaju – blizina Indijskog potkontinenta, Azije i Afrike - vidjela ogroman ekonomski potencijal. Pod britanskom kolonijalnom vladavinom, koja je počela još u 17. stoljeću, Bombay će dobiti infrastrukture, prvu u Aziji željeznicu, poboljšane sanitarne uvjete. I ono najvažnije – Britanci će Bombay otvoriti svim Indijcima. Financijski uspjeh Bombaya, izgrađen na izvozu pamuka, postat će, uz njegovu retoriku protiv globalizacije, omiljena meta Mohandasa Gandhija u njegovoj uspješnoj kampanji za raspad Britanske Indije. “Nekoć vrsta tvornice koja je proizvodila westernizirane Indijce, Mumbai je danas grad institucija svjetske klase odijeljenih visokim ogradama od nepravedno velikog broja ljudi koji žive u siromaštvu.”
I sada, u naše vrijeme, šeik Mohammed bin Rashid al Maktoum, vladar Dubaija, pretvara svoj pustinjski grad u globalnu metropolu, u stilu Vegasa, ispranu od svih elemenata koji bi mogli ometati dotok novca: vjerskog ekstremizma, oštrih imigracijskih zakona, nesretnih poreza, restrikcija na nekretninama. Iako se neki moralni zakoni islama provode, Dubai je odustao od borbe protiv prostitucije kad je zbog jednog takvog pokušaja gotovo propala jedna od njegovih banaka, jer djevojke su krenule dizati svoje ušteđevine prije napuštanja Dubaija. Dubai otvoreno cenzurira Internet. Iako 96% njegova stanovništva dolazi s drugih mjesta, oni ne čine zajedničku kulturu; za žitelje Dubaija vrlo je jednostavno živjeti kao da nikad nisu ni napustili vlastitu zemlju.
Pojedinci s ogromnom moći stvorili su gradove u oštroj suprotnosti sa zemljama u kojima se nalaze, koje ih okružuju. Gradili ih s vizijom da svoje ljude naprave kozmopolitskijima i produktivnijima. Sva četiri su i uspjela iako su tri starija poticala i hranila i nezadovoljstva i nemire koji će na kraju zbaciti režime koji su izgradili te gradove.
Brook je više naklonjen nego snishodljiv prema njihovim ambicijama. “Privlačnost Dubaija u 21. stoljeću, kao uostalom i Sankt Peterburga, Shanghaija i Bombaya u prošlosti, nije samo u njegovu veliku bogatstvu nego u sudjelovanju u suvremenosti. Napustiti rižina polja u južnoj Indiji i proći put do građevinskog radnika koji sudjeluje u izgradnji najviše zgrade na svijetu znači odriješiti sebe, osloboditi se povijesti i graditi budućnost... Otpisati Dubai isto je što i otpisati svijet kakav bi on mogao biti. Isto što i otpisati samu suvremenost, zatomiti nadu da u eri mlaznog pogona i jednako brze globalizacije možemo naučiti živjeti zajedno kao zajednica, dijeliti jedan grad i, u konačnici, jedan svijet.”
Pohvalan iako donekle sentimentalan cilj, piše u svojem osvrtu na Brookovu knjigu kritičar Washington Posta Jonathan Yardley. Cilj koji ni izdaleka nije dostižan ni za jedan od tih gradova. Dubai, primjerice, ne bi mogao postojati bez klima uređaja i njegov je ekološki otisak zapanjujućih dimenzija, ludo nerazmjeran njegovom sićušnom stanovništvu i teritoriju. Ostatak svijeta, ne samo Dubai, platit će kasnije ogromnu cijenu. U Dubaiju, kao i u ostala tri grada, piše dalje Yardley, nastojanja da se pomogne siromašnima u najbolju su ruku tek malodušna; farmer koji je s rižinih polja južne Indije otišao graditi 163 kata visoki Burj Khalifa moguće i sudjeluje u suvremenosti, ali on i njegova obitelj sasvim sigurno žive u sirotinjskoj četvrti, vjerojatno bez pitke vode.”
Kakvu god budućnost svaki od njih imao, Daniel Brook upozorava da je za napredak i rast ipak potrebno više od građevinskih projekata i infrastrukture. “Istinski grad budućnosti nije jednostavno onaj s najvišom zgradom i najimpresivnijim obrisima, već onaj koji vode različiti, svjetovni, inteligentni ljudi koje taj grad stvara, njeguje i okuplja.
“A History of Future Cities” je istovremeno i važan podsjetnik na dugi napredak civilizacije i nadahnuti pogled na mogućnosti koje otvara naše “azijsko stoljeće.”
“Oh, Istok je Istok, a Zapad je Zapad i nikada se to dvoje neće sresti,” davno je pisao onaj stari imperijalist Rudyard Kipling. Knjiga Daniela Brooka, freelance novinara iz New Orleansa – “A History of Future Cities”, Povijest budućih gradova (W. W. Norton) – ostavlja čitatelja s osjećajem da je Kipling možda većim dijelom i bio u pravu. Da na Istoku gube više nego što dobijaju, imitiranjem gradova Zapada. Jedno od velikih pitanja našeg vremena: Kako se nerazvijene zemlje i gradovi mogu modernizirati, a da pri tome ne gube svoje autohtone odlike, svoje osebujne regionalne karakteristike.
“Ta četiri malo vjerojatna grada-blizanca – Sankt Peterburg, Shanghai, Mumbai, Dubai - ujedinjuje osjećaj dezorijentacije koji iz njih izbija... ona je rezultat činjenice da su sva četiri smještena na Istoku, ali namjerno građena tako da izgledaju kao da se nalaze na Zapadu,” piše Daniel Brook. “Njihov zapadni izgled sve je samo ne slučajan... Zapadni ih posjetitelji ili mrze ili vole, uobičajena reakcija. No, voljeli ih ili ih mrzili, te četiri dez-orijentirane metropole su važne. Mjesta su to koja treba uzeti u obzir i s kojima valja računati jer ona su ideje isto toliko koliko i gradovi, metafore u kamenu i čeliku, s izričitim ciljem westernizacije... Ti globalni gateway gradovi nameću pitanje kako biti moderni Arap, Rus, Kinez i Indijac te mogu li modernizacija i globalizacija ikada biti nešto više od tek običnih eufemizama za westernizaciju.”
“Svaki mjesec, pet milijuna ljudi seli iz prošlosti u budućnost,” piše Brook na ovojnici knjige. U tom hitnom, stvarnom kontekstu on opisuje načine na koje stanovništvo u nerazvijenom svijetu danas unosi brze promjene u gradove tako što prati uspon četiri Zapadom inspirirane metropole Istoka koje ilustriraju globalizaciju našeg vremena. Krećući se između prošlosti i sadašnjosti, fizičkog i filozofskog, sirotinjskih ulica i kula od bjelokosti, Brook nabraja veze između tih metropola, svake smještene na delti između civilizacije Istoka i Zapada, kulturne i povijesne niti koje ih spajaju i međusobno povezuju, istražuje njihovo konfliktno usvajanje suvremenosti i donosi priče o arhitektima i autokratima, umjetnicima i revolucionarima. I ambicijama, koje se ogledaju u ta četiri grada, koji ne samo što su oblikovali povijest nego mogu biti i vjesnici mnogih budućih gradova na raskrižjima. Ti “instant gradovi,” kako ih Brook zove, generalna su proba za prekonočnu urbanizaciju kakvu vidimo u 21. stoljeću.
Rekordni rast i razvoj na Istoku donio je obilje inovacija, umjetnosti i globalnih industrija, ali taj je rast bio i jest uzrokom siromaštva, kriminala, smrti. Dok ispituje trendove u tih nekoliko azijskih gradova i njihova nastojanja, u priličnoj mjeri uspješna, u imitiranju Zapada, Brook se pita što je sve, i koliko, izgubljeno tijekom tog napredovanja. Jer, dok svaki od tih gradova grabi, puno brzinom, ka “westernizaciji,” kako bi bili konkurentni u svjetskoj areni, gube iz vida ono što napreduje i cvate u urbanim sredinama: osebujna, samosvojna kultura.
Niti jedan od četiri grada nije se postupno rađao i nastajao, svaki je niknuo već potpuno izrastao. Brook donosi mini-povijest svakoga od četiri grada i daje današnju analizu; u sva četiri nalazi mnoštvo povratnih trendova.
Sankt Peterburg... nastao je, 1703. godine, iz potrebe cara Petra I. Velikog da agrarnu Rusiju uvede u modernu Evropu. U svojim mladim godinama, Petar je 18 mjeseci krstario uzduž i poprijeko Evropom, naročito Holandijom. Po povratku u Rusiju, na močvarnom je tlu kraj Baltika, u mizernoj klimi, po uzoru na Amsterdam, tada najbogatiji i najnapredniji grad u svijetu, dao izgraditi novu rusku prijestolnicu. I novu luku preko koje će uvoditi nove tehnologije, visoku kulturu i svjetonazor. Arhitekti, inženjeri i graditelji bili su pozvani iz cijele Evrope, močvarni je prostor bio isušen, a Petar se u izgradnji jednog od najmodernijih tadašnjih gradova – njegovih kanala, palača i luke - oslanjao na cijelu legiju kmetova, iz svakog kutka Rusije. Osobno je nadgledao radove, nije kmetovima dopuštao tijekom građevinskih radova čak ni korištenje tačaka i hvalio se da je nekih 100.000 izginulo u izgradnji njegova grada, Petrograda. Petar je vjerovao da će preko njega uvesti moderniziranu, westerniziranu budućnost, da će grad biti “prozor na Zapad” koji će Rusiju izbaciti u moderni svijet. Svjetovnost Sankt Peterburga smetat će kasnije i Lenjinu i Staljinu, koji će u njoj vidjeti prijetnju homogenoj sovjetskoj stvari. Petar Veliki je umjetno stvorio Petrograd, umjetno su ga ponovno, kao Lenjingrad, u njegovoj drugoj inkarnaciji, stvorili komunisti, a sada je, kao Sankt Peterburg, umjetno dotjeran, kao turistička destinacija, da mu se dive posjetitelji. Mnoge od njegovih veličanstvenih zgrada imaju blistave fasade, ali njihova se unutrašnjost raspada.
Shanghai...gdje se rijeka Yangtze izlijeva u Pacifik, u Istočno kinesko more, imao je oko 200.000 stanovnika kad ga je, 1832. godine, prvi put ugledao direktor britanske pomorske kompanije East India Company i brzo uvidio njegov potencijal. Sedam godina kasnije, nakon poraza Kine u Prvom opijumskom ratu, Britanci su osnovali svoju bazu u Shanghaiju, gdje su mogli poslovati neometani kineskim zakonom i razvijati naprednu ekonomiju. U 19. stoljeću, Shanghai je postao grad s najbržim rastom u svijetu i naglo postao englesko govorno područje, metropola zapadnog izgleda koja se pukim slučajem našla na Dalekom istoku. Tri zapadne sile oblikovale su Shanghai tako da se svaka mogla osjećati baš kao kod kuće – za Britancima doći će Francuzi pa Amerikanci. U godinama koje su uslijedile po komunističkom preuzimanju vlasti, Shanghai, koji je njegovao mnoga revolucionarna razmišljanja, iznjedrio mnogo radikalnog mislioca, bit će ostavljen da vene – Kina je desetljećima gušila i brisala drevne kinseke tradicije, što “najveću rastuću silu u svijetu čini čudno odsutnom u globalnoj konverzaciji... jer globalizacija ovisi o kovanju globalne kulture koja znači više od tek univerzalizacije zapadne kulture. Odbacivši gotovo sve ostatke svoje kineske kulture, moćni Shanghai visokih nebodera, na početku 21. stoljeća, tek treba raščistiti pitanje što znači biti Kinez i biti moderan.”
Mumbai (u svojoj dugoj ranijoj povijesti poznat kao Bombay)... Britanci će od tog kozmolitskog središta Britanske Indije (British Raj) napraviti tropski London. East India Company opet je bila ta koja je u Bombayu, u njegovu položaju – blizina Indijskog potkontinenta, Azije i Afrike - vidjela ogroman ekonomski potencijal. Pod britanskom kolonijalnom vladavinom, koja je počela još u 17. stoljeću, Bombay će dobiti infrastrukture, prvu u Aziji željeznicu, poboljšane sanitarne uvjete. I ono najvažnije – Britanci će Bombay otvoriti svim Indijcima. Financijski uspjeh Bombaya, izgrađen na izvozu pamuka, postat će, uz njegovu retoriku protiv globalizacije, omiljena meta Mohandasa Gandhija u njegovoj uspješnoj kampanji za raspad Britanske Indije. “Nekoć vrsta tvornice koja je proizvodila westernizirane Indijce, Mumbai je danas grad institucija svjetske klase odijeljenih visokim ogradama od nepravedno velikog broja ljudi koji žive u siromaštvu.”
I sada, u naše vrijeme, šeik Mohammed bin Rashid al Maktoum, vladar Dubaija, pretvara svoj pustinjski grad u globalnu metropolu, u stilu Vegasa, ispranu od svih elemenata koji bi mogli ometati dotok novca: vjerskog ekstremizma, oštrih imigracijskih zakona, nesretnih poreza, restrikcija na nekretninama. Iako se neki moralni zakoni islama provode, Dubai je odustao od borbe protiv prostitucije kad je zbog jednog takvog pokušaja gotovo propala jedna od njegovih banaka, jer djevojke su krenule dizati svoje ušteđevine prije napuštanja Dubaija. Dubai otvoreno cenzurira Internet. Iako 96% njegova stanovništva dolazi s drugih mjesta, oni ne čine zajedničku kulturu; za žitelje Dubaija vrlo je jednostavno živjeti kao da nikad nisu ni napustili vlastitu zemlju.
Pojedinci s ogromnom moći stvorili su gradove u oštroj suprotnosti sa zemljama u kojima se nalaze, koje ih okružuju. Gradili ih s vizijom da svoje ljude naprave kozmopolitskijima i produktivnijima. Sva četiri su i uspjela iako su tri starija poticala i hranila i nezadovoljstva i nemire koji će na kraju zbaciti režime koji su izgradili te gradove.
Brook je više naklonjen nego snishodljiv prema njihovim ambicijama. “Privlačnost Dubaija u 21. stoljeću, kao uostalom i Sankt Peterburga, Shanghaija i Bombaya u prošlosti, nije samo u njegovu veliku bogatstvu nego u sudjelovanju u suvremenosti. Napustiti rižina polja u južnoj Indiji i proći put do građevinskog radnika koji sudjeluje u izgradnji najviše zgrade na svijetu znači odriješiti sebe, osloboditi se povijesti i graditi budućnost... Otpisati Dubai isto je što i otpisati svijet kakav bi on mogao biti. Isto što i otpisati samu suvremenost, zatomiti nadu da u eri mlaznog pogona i jednako brze globalizacije možemo naučiti živjeti zajedno kao zajednica, dijeliti jedan grad i, u konačnici, jedan svijet.”
Pohvalan iako donekle sentimentalan cilj, piše u svojem osvrtu na Brookovu knjigu kritičar Washington Posta Jonathan Yardley. Cilj koji ni izdaleka nije dostižan ni za jedan od tih gradova. Dubai, primjerice, ne bi mogao postojati bez klima uređaja i njegov je ekološki otisak zapanjujućih dimenzija, ludo nerazmjeran njegovom sićušnom stanovništvu i teritoriju. Ostatak svijeta, ne samo Dubai, platit će kasnije ogromnu cijenu. U Dubaiju, kao i u ostala tri grada, piše dalje Yardley, nastojanja da se pomogne siromašnima u najbolju su ruku tek malodušna; farmer koji je s rižinih polja južne Indije otišao graditi 163 kata visoki Burj Khalifa moguće i sudjeluje u suvremenosti, ali on i njegova obitelj sasvim sigurno žive u sirotinjskoj četvrti, vjerojatno bez pitke vode.”
Kakvu god budućnost svaki od njih imao, Daniel Brook upozorava da je za napredak i rast ipak potrebno više od građevinskih projekata i infrastrukture. “Istinski grad budućnosti nije jednostavno onaj s najvišom zgradom i najimpresivnijim obrisima, već onaj koji vode različiti, svjetovni, inteligentni ljudi koje taj grad stvara, njeguje i okuplja.
“A History of Future Cities” je istovremeno i važan podsjetnik na dugi napredak civilizacije i nadahnuti pogled na mogućnosti koje otvara naše “azijsko stoljeće.”
