Do njegova nedavnog uginuća u dobi od 19 godina, Baxter je bio najstariji od svih terapeutskih pasa u Americi – onih koji posjećuju pacijente u bolnicama i domovima za starije i nemoćne. U memoarima pod naslovom “Trenuci s Baxterom,” autorica Melissa Joseph objavila je priče o neobičnoj vezi između njenog psa i stotina ljudi kojima je on pomogao utjehom i iskazivanjem ljubavi.
Kad ga je Melissa Joseph usvojila, Baxteru su bile dvije godine. S ovim mješancem zlatnog retrievera i pasmine čau provela je sljedećih 17 godina: "Baxter i ja bili smo nerazdvojni. Jeli smo zajedno, svuda je sa mnom putovao u autu, nikada ga nisam ostavila samog doma. Sa mnom je išao i na posao".
U to vrijeme nije ni shvatila da je Baxtera zapravo pripremala da postane terapeutski pas. On je to ostvario osam godina kasnije, na prijedlog Melissinog supruga, koji je bio dirnut vidjevši kako jedan pas u staračkom domu u San Diegu pomaže pacijentima. Nakon 35-satne obuke,
Baxter je, kaže Melissa Joseph, dobio posebne pohvale kao vrlo nadaren pas te preporuke za certifikaciju za terapeutskog psa. Onda je započeo misiju koja je trajala više od osam godina u staračkom domu u San Diegu za osobe oboljele od neizlječivih bolesti: "Pomislili biste da ljudi u takvom stanju ne žele više nikoga upoznati. No, čim bi ugledali Baxtera – koji je izgledao kao plišani medvjedić – poželjeli bi ga podragati.
Među njima je bilo i onih koji inače nisu voljeli pse, no odjednom bi im se Baxter našao u krilu i gledao ih svojim dobroćudnim pogledom. Potpuno bi promijenio dinamiku u sobi pacijenata. Često bi uspio smiriti osobe kod kojih to ne bi uspjeli učiniti lijekovi. Ja bih to bilježila dan za danom, tjedan za tjednom, godinu za godinom, kad sam napokon shvatila da već zapravo imam cijelu knjigu o ovom čudesnom junaku".
“Trenuci s Baxterom” zbirka je od 36 istinitih životnih priča. Jedna od najdirljivijih za Melissu Joseph bila je, kaže, posjet jednom gospodinu koji je bolovao od vrlo rijetke bolesti. Po tijelu je imao velike izrasline, ciste velike poput dinje. Baxter mu je prišao čim ga je ugledao i počeo mu lizati ruku. Melissa kaže da je u tom trenutku htjela napustiti sobu jer nije mogla gledati čovjeka u takvom stanju. No, Baxter ju je motivirao da ostane. Dva i pol sata kasnije, kaže Melissa, svi troje sjedili su na kauču, a Baxter je gotovo potpuno ležao čovjeku u krilu. Melissa kaže da Baxter izuzetno brzo uspostavlja kontakt i s djecom: "Jedan šestogodišnji dječak bio je u tako strašnim bolovima da mi je njegov doktor rekao da mu više nitko ne može pomoći, ali da bi Baxter možda mogao pokušati. Položili smo ga u krevet s dječakom. On inače nije s nikim govorio, no odjednom je počeo pričati Baxteru. Mislim da se tu jednostavno radi o čudesnoj moći ljubavi psa koji ne traži ništa za uzvrat".
Iako psi nisu jedine životinje koje se koristi kao dio liječničke terapije, oni se najčešće susreću u zdravstvenim ustanovama. Laurie Hardman, direktorica neprofitnog centra za obuku terapeutskih pasa u Seattleu u državi Washington, kaže da psi pružaju više od ljubavi: "Postoji toliko životinja koje mogu uspostaviti neku vrst interakcije s ljudima. Mnoge od njih i sâma sam ispitala: od mačaka do zečeva, ptica, štakora, minijaturnih konja, praščića, čak i ljama. No, psi su najbolji jer nas više slušaju. Možemo ih podučiti vrlo specifičnim vještinama. kao što je pomoć pacijentima koji primaju fizikalnu terapiju. Na primjer, nekom kome je, nakon moždanog udara, oštećena ruka i mora je oporaviti, jedna od preporučenih vježbi je bacanje lopte koju onda pas uhvati i donese nazad. To terapiju pacijenata čini i puno interesantijom. A to je nešto što, recimo, mačke nisu u stanju napraviti".
Melissa Joseph kaže da joj rad s Baxterom predstavlja posebno korisno i lijepo iskustvo te dodaje da kani nastaviti to što je s njim započela. Trenutno traži novog psa kojeg želi obučiti za terapeutskog psa - njenog budućeg junaka.