Možda ste ih vidjeli nekad, na onim crno-bijelim fotografijama, s početka prošlog stoljeća, na izgradnji nekog od brojnih njujorških nebodera... muškarce, kako, u pauzi za ručak, lunchbox tik uz njih, sjede na željeznim gredama, njišu nogama visoko iznad njujorških ulica. Ili hodaju, kroz zrak, trideset, pedeset katova iznad zemlje, po gredi širokoj samo 15-ak centimetara, ležerno, kao da je uska greda obična šumska staza. Već sam pogled na te fotografije vrtoglavicu izaziva. Većina tih hrabrih i odvažnih zakovičara bili su Mohawk Indijanci, jer “oni se nisu bojali visina.” Ti radnici “čeličnih živaca” postat će poznati pod imenom “Skywalkers,” Oni koji hodaju nebom, oblacima.
Boje se, priznaju Mohawk Indijanci, i oni visina, jednako kao i svi drugi, samo se s tim strahom bolje nose od svih drugih. “Neki autsajderi mišljenja su da je odsutnost straha u svakog Mohawk Indijanca prirođena, da su predisponirani za visine, ali puno je vjerojatnije da je ta osobina naučena,” pisali su, u antropološkoj studiji, pod naslovom “This Land Is Theirs,” Wendell Oswalt i Sharlotte Neely (1995). Sociolog Morris Freilich pisao je još 1958. godine, u knjizi “The Mohawk Iroquois,” da su “Mohawk skywalkers potiskivali i obuzdavali svoj strah da bi dokazali svoju hrabrost, ponašali se kao ratnici.”
Empire State Building, Chrysler Building, George Washington Bridge, Verrazano Bridge, Triborough Bridge, Henry Hudson Parkway, Waldorf Astoria, RCA Building, Chase Manhattan Bank, Columbia Center, Woolworth Building, Madison Square Garden, World Trade Center... tijekom više od 120 godina, šest je generacija Mohawk Indijanaca, na glasu po njihovoj, naizgled nadljudskoj, sposobnosti da rade na velikim visinama, i po njihovoj vještini zakivanja, oblikovalo obrise New Yorka, ali i mnogih drugih, američkih i kanadskih gradova, pa i dalje, izvan Sjevernoameričkog kontinenta.
Pripadnici Mohawk Nation (dio konfederacije Irokeza, Iroquois Confederacy, i “Čuvari Istočnih vrata konfederacije,” Keepers of the Eastern Door of the Iroquois Confederacy), koji su nekad pod svojom kontrolom imali cijelu dolinu rijeke Hudson, uključujući Manhattan i dobar dio Long Islanda, a danas žive dijelom na rezervatima u Kanadi, dijelom na području savezne države New York, ionako ne vjeruju u granice među državama; kupola neba je, kažu, njihov krov, Zemlja njihova Majka, kamo god idu, uvijek su kod kuće, Zemlja pripada njima, čak i kada vlade povlače granice, dižu zidove među zemljama. Za njih je granica strani koncept, kažu oni, jer “kosti naših predaka pod našim su nogama.”
Tradicija Mohawk “hodanja po željeznim gredama” počela je u drugoj polovici 19. stoljeća. Naime, kad je 1886. godine počela gradnja mosta preko rijeke St. Lawrence, za Grand Trunk Railway, važno željezničko poduzeće u sklopu Canadian Pacific Railroad, dio mosta išao je preko rezervata dva klana - Kahnawake i Akwesasne Mohawk Indijanaca. Oni su, od kompanije koja je most gradila (Dominion Bridge Company), zauzvrat tražili poslove na izgradnji mosta. Ne bilo kakve poslove, već teške i opasne poslove zakovičara. Usijane zakovice dobacivali bi im, s udaljenosti od deset, trinaest metara, oni ih u zraku hvatali i zakivali, čekićem ili pištoljem za zakivanje, u konstrukciju mosta, kasnije u čelični skelet nebodera, sve to balansirajući, gipko i skladno, na visini od 150 i više metara.
Stekavši reputaciju spretnih i dobrih radnika, Mohawk su ubrzo i postali traženi na drugim projektima, daleko od svojih zajednica. Iako je veliki broj iskusnih Mohawk Kahnawake zakovičara poginuo potkraj kolovoza 1907. godine, u nesreći rušenja Quebec mosta, mlađi će nastaviti s tom tradicijom s još više odlučnosti i ponosa.
S početkom 20. stoljeća već su se raširili do New Yorka, onda i do Chicaga, gradova koji su posegnuli za zvijezdama. Neko vrijeme, više stotina njih putovalo je svakog tjedna sa svojih rezervata u Ontariju, Montrealu, Quebecu i na sjeveru države New York do New York Cityja, nedjeljom navečer na posao, petkom navečer natrag k svojima, a početkom 30-ih godina, kad je zbog Velike ekonomske krize uveden bio Rooseveltov program Javnih radova, oko sedam stotina Mohawk Kahnawake obitelji (Caughnawaga, u angliciziranoj verziji) osnovalo je i svoju stalnu zajednicu usred gradske vreve i buke, u dijelu Brooklyna. Za njih, velika razlika od dotadašnjeg tihog i mirnog života.
Idućih 80 godina radit će, zajedno s mnogim doseljenicima iz Evrope, na svim dobro poznatim neboderima i mostovima New Yorka, ali u tom svom “širenju” s rezervata stigli su i do San Francisca, radili na izgradnji njegovog Golden Gate Bridgea. Kad je New York City, šezdesetih godina, najavio planove za izgradnju Svjetskog trgovinskog centra, mnogi su Mohawk spremno prihvatili izazov za izgradnju dviju tada najviših zgrada svijeta. Kad su tornjevi centra bili srušeni, jedanaestog rujna 2001., Mohawk su se, među prvima, vratili na to mjesto, da bi, kako su rekli, “rasklopili” ono što su, nekoliko desetljeća ranije, “sklopili” njihovi stariji i time obogatili obrise New Yorka. Mohawk su bili i među prvima u procesu zacijeljenja. “Ovo je naša domovina. Naše Starješine o zemlji govore kao o Majci Zemlji, kad joj netko zlo nanese, bilo uništavanjem okoliša, prirode, bilo oduzimanjem ljudskih života, to boli sve nas, to je za sve nas nepravda.”
U New Yorku, Mohawk zakovičari su legendarni – uđete li u bilo koji od njegovih slavnih nebodera ili vozite bilo kojim od njegovih slavnih mostova, na željeznim ste konstrukcijama koje su Mohawk Indijanci položili na tim mjestima. Nisu oni bili tek obični građevinski radnici, jer poseban je morao biti čovjek koji je bio u stanju hodati po uskoj gredi, ponekad na vjetru, ledu ili kiši, ili se uz visoki stup penjati, a da pri tome život ne izgubi. Mnogi, ipak, jesu i na njihovim grobovima križevi su napravljeni od željeznih greda.
Sa strahom su se znali nositi bolje nego bilo tko drugi, ali manje uspješno s promjenama u građevinskoj industriji. No, iako se način gradnje u međuvremenu promijenio, a posao zakovičara samo što nije nestao, Mohawk Indijanci, od malena nevjerojatno spretni i okretni, i danas imaju svoje mjesto u visokogradnji, uvijek će biti u potražnji. Jer, kako je to rekao jedan od nadglednika na izgradnji onog prvog mosta preko St. Lawrencea: “Muškarci koji taj posao žele obavljati rijetki su, muškarci koji ga mogu obavljati, još su rjeđi.” Mohawk Indijanci kažu: “Imamo iskustva naših old-tajmera koja moramo slijediti i imamo odgovornost prema našim mlađima, koje moramo voditi i učiti. Ima puno ponosa i gordosti u ‘hodanju po željeznoj gredi’”.
“Raditi sa željezom” postala je bit Mohawk identiteta, izvor velikog ponosa.
“Little Indian kids on a bridge up in Canada, They can balance and they can climb, Like their fathers before them, They’ll walk the girders of the Manhattan skyline,” Song for Sharon, Joni Mitchell.