Iranska islamska revolucija imala je za cilj donijeti promjene - srušiti represivnu monarhiju, potisnuti zapadni utjecaj, te, kako su se mnogi nadali, donijeti slobodniji i bolji život građanima ove zemlje. I dok je do promjena svakako došlo, one su imale drugačije posljedice nego su se mnogi nadali. Sada, 30 godina kasnije, mnoge Iranke, u zemlji, kao i u inozemstvu pozivaju na više jednakosti i osobnih sloboda.
Šetajući plažom u Dubaiju, Siba Shakib gleda preko zaljeva prema obližnjem Iranu. Ona je odrasla u Teheranu, no napustila ga je ubrzo nakon revolucije 1979. Nakon što je otišla iz Irana, postala je uspješna autorica bestsellera, koja ima dom u Italiji, New Yorku i Dubaiju. Iran je posjetila samo par puta nakon što je otišla, no voljela bi se vratiti tamo: "Nadam se da ću jednog dana moći živjeti i raditi u Iranu, kao što to sada mogu bilo gdje drugdje."
Dosta je pisala o Afganistanu, na temu snage žena u teškim vremenima. Što se tiče Irana, kaže da je islamska revolucija u toj zemlji bila i dobra i loša za žene: "Na jedan način, mi smo postale još više potlačene, no s druge strane mi nikad nismo ni bile slobodne. Posljednjih 30 godina u Iranu ne samo da je naučilo dječake i muškarce, nego naročito i djevojčice i žene da se još jače bore – i mnoge žene i djevojčice koje inače ne bi bile obrazovane, sada jesu. One sada rade, imaju odgovornnosti, imaju svoja mišljenja."
Islamska je revolucija prisilila šaha Mohammeda Rezu Pahlavija da odstupi s prijestolja, te je na vlast dovela šiitskog klerika Ayatollu Khomeinija. No, drakonski zakoni koji su postavljeni nakon što je on preuzeo vlast, oduzeli su ženama mnoga prava.
Aktivistica za ljudska prava Shirin Ebadi bila je sutkinja za vrijeme vladavine šaha. Kao i mnogi drugi profesionalci i intelektualci, ona je u početku podržavala revoluciju. No, u vrlo kratkom vremenu ona je bila prisiljena da napusti svoj posao. Pa ipak, nije odustala od svoje borbe za demokraciju i ljudska prava, često i pod prijetnjama smrću. 2003 godine za svoj je rad dobila Nobelovu nagradu za mir.
U izjavi za Glas Amerike, ona rekla je da obećanja revolucije da će donijeti osobne i društvene slobode nisu ostvarena: "Nikada nisam vidjela da su ostvarene slobode koje sam priželjkivala. Upravo sam zato postala branitelj ljudskih prava, i borim se da dobijemo te slobode."
Shirin Ebadi ostala je u Iranu, ali oko dva do tri milijuna drugih Iranaca napustili su zemlju za vrijeme i nakon revolucije. Mnogi od njih naselili su se u Sjedinjenim Državama, Europi, te u Dubiju.
Farib Shiva je kozmetičarka u Dubaiju. Iran je napustila kad joj je bilo osam godina, no prošle se godine vratila u Iran u posjet svojoj sestri koja živi u Teheranu. Ona vjeruje da mnoge žene u Iranu žele promjenu svog statusa: "One traže jednakost, poštovanje, i jednaka prava da uspiju u životu. Mnoge od njih su vrlo visoko obrazovane, i pokušavaju za sebe stvoriti mjesto u društvu."
No spisateljica Shiba Shakib kaže da promjene ne bi trebale značiti i nametanje zapadnjačke kulture iranskim ženama: "Moja nada za Iran je da 80 posto stanovništva, od čega bi polovica trebale biti djevojke i žene, ponosno i slobodno digne svoje glasove i kaže: Tijek mog života je sada dobar. To je moja nada za Iran i za cijeli svijet."
Poput Sibe Shikaib, mnoge iranske žene, u zemlji i izvan nje, kažu da je vrijeme da se obećanja dana tijekom revolucije napokon i ostvare.