Za Mustafu Kemala “Ataturka,” osnivaca moderne Turske republike, Turci gaje duboko postivanje. Stoga, kad je s prikazivanjem poceo dokumentarni film s detaljima iz njegovog privatnog zivota, digla se graja. Film “Mustafa” Ataturka prikazuje kao covjeka koji je zivio razuzdano, puno pio, bio sklon melankoliji i koji je osjecao da se sve vise udaljava od zemlje koju je stvorio.
Glazba pisana za film “Mustafa,” Gorana Bregovica, odjekuje Turskom, isto kao i tema, odnosno predmet filma. “Mustafa” je prvi turski film koji se poblize bavi privatnim zivotom arhitekta modernog turskog drustva. Kod mnogih, Mustafa Kemal Ataturk uziva status ikone. Redatelj filma Can Dundar ispituje, medjutim, covjeka iza legende: "Navikli smo, kaze Can Dundar, na sliku Ataturka-covjeka sa snaznim glasom i snaznim izjavama pa se covjek iznenadi kad vidi da je imao mladenackih problema. Film otkriva i neke intimne detalje iz dosad neobjavljenih pisama i istrazuje njegovo tesko djetinjstvo i mladenacke godine.
Ono sto najvise iznenadjuje, portret je Ataturka kao covjeka koji je prekomjerno pio i pusio, bio zenskar, volio ples i zabave. Film takodjer pokazuje i ranjivog covjeka koji je, pod kraj zivota, postajao sve vise frustriran i sve se vise povlacio u sebe. Iznosenje na vidjelo tih strana Ataturka izazvalo je ostre osude nekih sektora medija".
I na ulicama Istanbula, mnogi dijele ista misljenja: "Vrlo lose, kaze ovaj covjek. Ni najmanje mi se ne svidja. Film “Mustafa” pokusava naskoditi ugledu Ataturka. Nema potrebe da sve njegove slabosti budu poznate javnosti. Can Dundar nastoji unistiti reputaciju i ideje Ataturka".
Podnijeta je i tuzba protiv Dundara zbog sramocenja lika Ataturka; u Turskoj, takav je cin kaznjiv zakonom. Haluk Sahin, profesor novinarstva i medija na istanbulskom sveucilistu Bilgi, priznaje da su takve reakcije, o covjeku koji je umro prije 70 godina, nekima mozda malo cudne i pretjerane. No, Ataturkovo nasljedje, kaze on, vrlo je prisutno i zivo u danasnjoj Turskoj iako je, dodaje, film “Mustafa” indikacija da u turskom drustvu dolazi do pomaka: "Ataturk je simbol ujedinjenja, ulio je turskom narodu osjecaj identiteta, osjecaj ponosa. Razvila je Turska, od njegove smrti prije 70 godina, i neke druge simbole jedinstva, ali Ataturk i dalje dominira. Upravo zbog toga, diskusija o njemu je vrlo osjetljiva. Podrucje prikladno za raspravu, a s njim i nasa tolerancija, prosiruje se, ovo i jest jedan primjer te ekspanzije".
Dundar nastoji izbjeci uvlacenje u kontroverziju, ali prvi je koji ce otvoreno reci da njegov film ni slucajno nije definitivna slika Ataturka. Svoj dokumentarac on vidi samo kao jedan od koraka u procesu koji ce ljudima pomoci da donose vlastite zakljucke o Ataturku: "Javnost ce odluciti kakav je on covjek bio. Moja je interpretacija subjektivna. Ne mogu reci da je upravo to prava istina. Moj film je poput arheoloskog iskopavanja, nastoji doci do istina, doprijeti do pravog covjeka".
Unatoc kontroverznosti, ili mozda upravo zbog nje, film “Mustafa” najgledaniji je film u zadnja tri tjedna; sudeci po broju prodanih karata, vidjelo ga je vise od milijun gledatelja. Topao prijem u jos jednom kinu. Mnogi, po gledanju filma, odlaze u obliznji cafe gdje se vodi razgovor na temu filma i Ataturka. Jedan od takvih je i Mehmet Tas: "Film je zbilja dobar. Uvijek nas uce kako je Ataturk ucinio ovo, ucinio ono... bio u ratu, pobijedio... Ali nismo znali da je, recimo, dobro i plesao. To je fenomenalno, jer pokazuje jednu drugu stranu Ataturka koja mnogima nije bila poznata".
Kriticari i stovatelji Ataturka mogu se sloziti barem u jednome – da je dokumentarac izazvao strastvenu debatu oko toga tko je i sto je bio pravi Ataturk, covjek cije fotografije krase trgovine, skole, a i mnoge domove Turaka.