Otkako je osvojio drugi mandat na izborima u studenom prošle godine, predsjednik Bush postavio je poboljšanje odnosa s europskim saveznicima kao jedan od svojih glavnih vanjskopolitičkih ciljeva. Kako izvješćuje Jim Bartel, njegov prvi službeni put u inozemstvo u drugom mandatu bit će prvenstveno posvećen uklanjanju razilaženja i otvaranju novog poglavlja u transatlantskim odnosima.
U svojem inauguracijskom govoru prošli mjesec, predsjednik Bush je simbolično pružio ruku pomirenja Europljanima: "Cijenimo vaše prijateljstvo. Oslanjamo se na vaše savjete i ovisimo o vašoj pomoći."
Tako je počeo proces popravljanja veza s europskim zemljama, nakon dvije godine velikih neslaganja oko američke invazije Iraka. Američka državna tajnica Condoleezza Rice nastavila je taj proces početkom mjeseca u Francuskoj, kada je iznijela viziju američke vlade o novom transatlantskom partnerstvu: "Amerika je spremna surađivati sa Europom na ostvarivanju zajedničkih ciljeva i Europa mora biti spremna surađivati s Amerikom. Povijest nas na kraju sigurno neće suditi po našim starim neslaganjima, već po našim novim ostvarenjima."
Mnogi na obje strane Atlantika postavljaju pitanje: "Kamo će taj odnos dalje ići?" Robin Niblett, direktor programa za Europu pri Centru za strateške i međunarodne studije u Washingtonu, kaže: "Europljani bi željeli jako partnerstvo sa Sjedinjenim Državama, no također da to bude partnerstvo dvije jednake strane, a ne partnerstvo u kojem će jedna strana voditi, a druga ići za njom."
Sa svoje strane, administracija predsjednika Busha željela bi da u tom partnerstvu Europljani preuzmu veću ulogu u Iraku. John Hulsman, stručnjak za Europu pri Zakladi Heritage u Washingtonu kaže da Europljani, baš kao i Sjedinjene Države, ne mogu priuštiti neuspjeh Iraka: "Mislim da sada trebamo poručiti Europljanima da nitko ne želi neuspjeh u Iraku. Bez obzira da li se Europljani slažu s tim što su Amerikanci učinili, Amerikanci su sada tamo. Neuspjeh Iraka bio bi štetan i za Europu i za Sjedinjene Države i zato Europljanima moramo poručiti da treba surađivati da bi se u Iraku uspjelo."
Iako nitko ne očekuje velik broj europskih vojnika u Iraku, Niblett ocjenjuje da Europljani mogu ponuditi druge oblike pomoći: "Oni bi mogli pomoći u razvoju infrastrukture, no i u uspostavljanju infrastrukture same vlade, u obuci sudaca, policije, pa čak i u sastavljanju ustava."
U transatlantskim odnosima trenutno su važna još dva srednjoistočna pitanja – izraelsko-palestinski mirovni proces i nuklearne ambicije Irana. Europljani su pozdravili nedavnu najavu predsjednika Busha da su Sjedinjene Države spremne za veći angažman u srednjoistočnom mirovnom procesu, nakon izbora novog palestinskog predsjednika Mahmouda Abbasa.
Što se Irana tiče, Europljani žele problem iranskog nuklearnog programa riješiti diplomacijom, dok se Washington zalaže za oštriji pristup. Sveukupno, smatra Robin Niblett, tijekom puta predsjednika Busha po Europi i kasnije naglasak će biti na poboljšanju odnosa, jer su Amerikanci naučili – kako kaže – koliko košta ne imati saveznike na svojoj strani: "Stoga mislim da ćemo vidjeti veće napore da se Europljanima objasne američki stavovi, pa čak i da se ti stavovi ponešto modificiraju da bi bili prihvatljivi europskim saveznicima."
Nakon više godina razilaženja, čelnici na obje strane Atlantika nadaju se da će predsjednikov put u Europu poslužiti kao uvod u četiri godine bolje suradnje.