Jučer je obilježena 60. godišnjica oslobođenja nacističkog logora smrti Auschwitz. U tom je logoru za vrijeme drugog svjetskog rata poginulo više od milijun ljudi, većinom Židova. Ubijani su u plinskim komorama, a mnogi su umrli od raznih bolesti i neishranjenosti. Na komemoraciji u spomen području Auschwitz, u Poljskoj, bili su nazočni brojni državnici iz Sjeverne Amerike i Europe. Američko izaslanstvo vodio je dopredsjednik Richard Cheney. Komemoracija žrtvama holocausta održala se i ovdje u Washingtonu, u Memorijalnom muzeju holocausta – odakle se javila Robin Rupli.
U Memorijalnom muzeju holocausta razgovarali smo s ljudima koji nastoje sačuvati uspomene na poginule u holocaustu.
"Svako jutro bilo je postrojavanje, prozivka, provjera jesu li svi na broju. Ako ste bili premlad, prestar, bolestan – odveli bi vas i više vas nitko nije vidio" - sjeća se Nesse Godin koja je preživjela je holocaust. Podrijetlom je iz Litve; nakon rata doselila je u Ameriku. Ratne je godine – od svoje 13. do 17. – provela u jednom židovskom getu u Poljskoj, a potom kao radnica u logoru Stutthof u blizini Gdanjska. U zimu 1945., pred dolazećom Crvenom armijom, nacisti su poveli logoraše na “marš smrti”.
Zaustavili su se tek u jugozapadnoj Njemačkoj, gdje je Nesse Godin gotovo umrla od gladi i zime. "Jedina pomoć bila mi je jedna Židovka koja mi je dala malo kruha, zamotala me je u slamu…Molila sam Boga da mi dozvoli da umrem, no moji supatnici su mi rekli – upravo to nacisti žele, da umreš. Netko mora preživjeti."
U Njemačkoj i zemljama koje je ona za vrijeme drugog svjetskog rata okupirala postojalo je na stotine većih i manjih koncentracionih logora. No, logora smrti bilo je šest, i oni su se nalazili u Poljskoj – objašnjava Alice Greenwald, kustosica Memorijalnog muzaja holocausta u Washingtonu. Auschwitz je bio najzloglasniji; on je postao symbol prave industrije smrti, u režiji jedne države.
"Velika većina ljudi koji su došli u Auschwitz nikad nije bila registrirana, nikad im uopće nisu na ruku utetovirali zatvorenički broj. Velika je većina tamo stigla da umre, da bude ubijena. I kad danas dođete u Auschwitz, odmah primjetite koliko su blizu željeznička pruga, gdje su stizali vlakovi, i gasne komore. Radi se o tek nekoliko metara" - rekla je Alice Greenwald.
Osim što u Memorijalnom muzeju holocausta ovih dana gostuju ljudi koji su preživjeli nacističke logore, gosti su i bivši američki vojnici koji su logore, prije 60 godina – oslobađali.
"Samo u jednom vagonu, bilo je vjerojatno nekoliko stotina leševa. Valjda ih krematorij nije mogao spaljivati tako brzo" - sjeća se Arthur Cwik, koji je 1945., kao američki vojnik, ušao u logor Buchenwald, koji su nacisti u žurbi napustili tek nekoliko sati prije. On se sjeća kako su on i njegovi suborci s nevjericom gledali izmučene logoraše: "Govorili smo im da su sada slobodni, no oni su nas tupo gledali – kao da ne mogu vjerovati…Također, nisu mogli vjerovati da sam i ja Židov. Kako to da onda nisam u logoru, nisu li svi Židovi u logoru? – pitali su me."
Arthur Cwik je u prošlih 60 godina oko 300 puta gostovao na raznim komemoracijama žrtvama holokausta, te pričao o onome što je vidio u Njemačkoj na kraju rata, 1945. Nesse Godin, koja je preživjela holocaust, često gostuje u Memorijalnom muzeju holocausta, u Washingtonu. Dobila je i niz nagrada za svoj rad na očuvanju sjećanja na žrtve koncentracijskih logora. Međutim, Nesse Godin kaže da su joj najveća nagrada njezina djeca, unuci i praunuci. Oni predstavljaju moju pobjedu nad Adolfom Hitlerom – kaže Nesse Godin.