Ritual se ponavlja svake cetiri godine, jos od 1789. Miran i glatki prijenos vlasti ili, pak, prilika da predsjednik obnovi svoju prisegu da ce zemlju savjesno i predano voditi jos cetiri godine; kontinuitet demokracije; prilika da se slave nacela i ideali na kojima pocivaju Sjedinjene Drzave; prilika da se svijetu pokaze sluzbeno lice – mozda strogo i formalno, mozda narodsko i pristupacno, mozda otmjeno i profinjeno; prilika za zemlju da nastupi ujedinjeno, da pomiri svoje razlike....Dan inauguracije, taj “americki izum,” sve je to i, naravno, prilika za puno pompe, za uzvisene inauguralne govore, za slavlja, parade i balove, prilika da novoizabrani predsjednici i njihove pristase proslave svoje pobjede, da se, barem na jedan dan, zaborave neprijateljstva predsjednicke kampanje. Takodjer, prilika da se zemlja okrene ka buducnosti, da uziva u mogucnostima koje ona, mozda, donosi i, naravno, prilika da se podsjetimo na neke vazne trenutke iz 215 godina duge inauguralne povijesti Amerike.
“Svecano prisezem da cu vjerno obavljati duznost predsjednika Sjedinjenih Americkih Drzava i da cu, sto najbolje mogu, cuvati, stititi i braniti Ustav Sjedinjenih Drzava".
Rijeci predsjednicke prisege ostale su iste od onog ledenog dana prve inauguracije, tridesetog travnja 1789, u New York Cityju, tadasnjem glavnom gradu. Izgovorivsi ih, prvi je predsjednik Sjedinjenih Drzava – George Washington – dodao jos ove: So help me God, Tako mi Bog pomogao! A onda i Bibliju poljubio. Te dvije tradicije odrzavat ce mnogi njegovi nasljednici. Franklin Pierce ce biti prvi, 1853, koji ce na Bibliju samo lijevu ruku poloziti. Theodore Roosevelt svoju ce predsjednicku prisegu dati bez Biblije, samo s podignutom rukom, jer Biblija i nije zahtjev. Eiesenhower, poput Piercea, takodjer nece poljubiti Bibliju nego ce izgovoriti vlastitu improviziranu molitvu. Kennedy ce biti prvi s katolickom verzijom Biblije, a Nixon ce ih imati cak dvije, stare, obiteljske.
George Washington je bio taj koji je poceo i s tradicijom inauguralnih parada. Njegova je, istina, bila skromna i kratka, a zbog hitnih poslova prvog predsjednika inauguracija je, u privatnom i intimnom krugu prijatelja, proslavljena tek tjedan dana kasnije. Tradicija pravog i sluzbenog inauguralnog bala pocela je tek 1809. godine, na inicijativu predsjednika Jamesa Madisona i njegove supruge Dolley. Predsjednicki je par pozvao oko 400 probranih gostiju i svima naplatio ulaznicu, cetiri dolara po osobi. United States Marine Band, kojemu je Madisonov prethodnik, predsjednik Thomas Jefferson, vec bio dao prestizan naslov “Predsjednikov vlastiti,” po prvi je puta tada nastupio na inauguralnoj zabavi.
Cetrdesetih godina 19. stoljeca, Amerika je vec ovako razmisljala – narod je izabrao predsjednika, izabrao covjeka iz vlastitih redova, narod onda ima i pravo sudjelovanja. Broj balova i slavlja, kao i stupanj njihove formalnosti, razlikovat ce se od inauguracije do inauguracije, ovisno o vremenima i temperamentu i sklonostima predsjednika. Woodrow Wilson prvi prekida tradiciju inauguralnog bala, 1913. godine; smatra tu aktivnost frivolnom i ispod casti za Ured predsjednika, narocito za svog drugog mandata, odnosno za trajanja prvog svjetskog rata. Americki gradjanski rat, medjutim, nije sprijecio predsjednika Lincolna da odrzi inauguralni bal, pridavao mu je veliku vaznost, a njegova inauguralna parada pamtit ce se po tome sto je po prvi puta dopusteno da u njoj sudjeluju Amerikanci africkog porijekla.
Pamte se i prvi i drugi inauguralni balovi Ulyssesa Granta – na prvom je, naime, medju gostima, izbila tuca hranom, a na drugom, odrzanom u satoru, bilo je tako hladno da su uzvanici plesali u kaputima, a kanarinci, doneseni da svojim pjevom uvesele goste, smrzli su se u krletkama. Franklin Roosevelt, jedini koji je cetiri puta izabran za predsjednika Sjedinjenih Drzava, nikad nije imao prilike prisustvovati jednom od balova. Prvi je preskocio, jer je cijele noci radio. Drugi je, 1937, otkazao, zbog teske gospodarske krize. Treci, takodjer, zbog drugog svjetskog rata. Ni 1945. godine nije bilo bala. Tradiciju obnavlja tek Harry Truman, a njegova je inauguracija i prva koju prenosi televizija. Ratni heroj Eisenhower obozava zabave i slavlja; pocetak svog drugog mandata obiljezava sa cak cetiri inauguralna bala. Inauguracija Johna Kennedyja slavi se vec sa pet balova. Kennedy je i prvi koji na inauguraciju dovodi pjesnika – Roberta Frosta. Za Geralda Forda nece biti ni inauguracije ni bala, jer naslijedio je Nixona koji se povukao zbog skandala; pravilo i jest da u takvim situacijama, kao i u slucaju da predsjednik dodje na vlast nakon smrti prethodnika, inauguracija nema.
Iako je gotovo svaka prva dama nastojala biti sto bolje obucena, Jackie Kennedy je odredila stil kojeg ce se nastojati pridrzavati svaka njena nasljednica. Ne supruga predsjednika Cartera. Rosalynn Carter nikad nije oprosteno sto je goste u Bijeloj kuci docekala bosonoga, sa cipelama uredno slozenim iza sebe i predsjednika. No, formalnost i elegancija vec se u Bijelu kucu vracaju s Reaganovima, a oni postavljaju i rekord od cak devet inauguralnih balova. Za drugu Reaganovu inauguraciju bilo ih je deset; za inauguraciju Georgea Herberta Busha – 11, za Billa Clintona – cak 14 sluzbenih inauguralnih balova. Clintonova druga inauguracija je bila i prva prenosena preko Interneta.
Sto se inauguralnih govora tice, bilo je onih koje bas i ne vrijedi pamtiti, bilo je i sjajnih i nezaboravnih. Medju njima svakako onaj Abrahama Lincolna, 1865, potkraj gradjanskog rata:”Sa zlim namjerama ni za koga, s dobrohotnoscu za svakoga, sa cvrstom vjerom u pravicnost, kako nam je Bog dao da pravicnost vidimo, nastojmo zavrsiti ovaj posao, zatvoriti rane zemlje, uciniti sve kako bi se postigao i njegovao pravedan i trajan mir medju nama i sa svim drugim zemljama.”
“First of all, let me assert my firm belief that the only thing we have to fear is fear itself." Nezaboravne rijeci iz prvog inauguralnog govora Franklina Roosevelta kojima je, na vrhuncu gospodarske krize, zelio uliti hrabrost Amerikancima:”Strah je jedini od kojega trebamo strahovati.”
“And so, my fellow Americans, ask not what your country can do for you, ask what you can do for your country.” ”Dragi moji sunarodnjaci, ne pitajte sto zemlja moze ZA VAS uciniti, pitajte sto vi ZA NJU mozete napraviti.” Takodjer cesto citirane rijeci iz govora predsjednika Kennedyja, one ce postati geslo cijeloj jednoj generaciji Amerikanaca na koju je Kennedy i apelirao da se vise angazira u javnim sluzbama.
Najkraci govor bio je drugi inauguralni govor Georgea Washingtona – samo 135 rijeci. Najduzi - Williama Harrisona, sa 10.000 rijeci.
Od govora i parada do sluzbenih balova – predsjednicka inauguracija odredjuje ton novoj administraciji i odrazava licnost predsjednika. Dan je to kad sve izgleda kako treba – ujedinjeno i skladno. “Pomno orkestrirani trenutak,” pise Linton Weeks, novinar Washington Posta, “koji podsjeca na idealizirane slike Normana Rockwella. To je i razlog zbog kojeg ljudi vole te, inace, vrlo predvidljive i vrlo skupe rituale, svake cetiri godine.”