Svake godine, pocetkom ljeta, u Washingtonu se odrzava Smithsonian Folklife Festival. Za deset dana trajanja privuce preko milijun posjetitelja. Ovogodisnji, trideset i osmi festival naglasak je imao na latinskoamerickim glazbenim tradicijama, sa ciljem da istrazi ulogu glazbe u latinskoamerickim zajednicama u Sjedinjenim Drzavama, kako ona tu zajednicu povezuje i jaca i kako, putem glazbe, zajednica sebe afirmira u multikulturalnom drustvu Sjedinjenih Drzava. Ovogodisnji festival oznacio je i sluzbeni pocetak cetverogodisnjeg projekta pod naslovom Nuestra Musica. O tom projektu kao i o Latino glazbenoj inicijativi unutar njega, govori direktor diskografske kuce Smithsonian Folkways Recordings, ujedno i kustos projekta Nuestra Musica.
Za pocetak, nekoliko rijeci o samoj etiketi.... Folkways Recordings, neprofitnu organizaciju, osnovao je muzikolog Moses Asch, jos 1948. godine, u New Yorku. Po njegovoj smrti, 1986. godine, cijeli je bogati katalog Folkwaysa – narodna glazba Sjedinjenih Drzava, od bluegrassa i bluesa do kaubojskih pjesama i poezije, balada i folka, ali i glazba mnogih drugih zemalja Afrike, Azije, Latinske Amerike, Evrope...cijela je Aschova kolekcija presla u ruke muzejske ustanove Smithsonian i postala temelj novoj etiketi – Smithsonian Folkways Recordings, ali zadrzala viziju Mosesa Ascha da je idealni studio za snimanje glazbe manje-vise velicine naseg planeta. Jos je Louis Armstrong jednom primijetio “sva je glazba narodna, ja jos nisam cuo konja da pjeva.” Primjedba dovoljno rjecita – da je glazba je ljudska aktivnost, mozda to nitko nije bolje rekao od Louisa Armstronga. Cesto kazemo - glazba je univerzalni jezik, idealno sredstvo sporazumijevanja medju ljudima.
No, glazba je, zapravo, puno jezika, puno kultura i tradicija, svaki, ili svaka, s vlastitim rjecnikom, vlastitom gramatikom i vlastitim idiomima. Misija Folkwaysa jest – podrzavati kulturnu raznolikost, produbiti razumijevanje medju ljudima, dokumentiranjem, cuvanjem te sirenjem i raznosenjem zvuka kako bi se u svakoga razvio sluh i senzibilitet za slusanje, i razumijevanje, drugih kultura. U Folkwaysu vjeruju da glazbena i kulturna raznolikost doprinose vitalnosti i kvalitetu zivota diljem svijeta, da je glazba idealan nacin za jacanje spona s vlastitim kulturnim nasljedjima, ali i za podizanje svijesti o kulturnom nasljedju drugih naroda. Kao sto mozete i sami zamisliti, glazbeni katalog Folkwaysa jedna je vrlo eklekticna zbirka, javnosti sada dostupna u svim mogucim formatima, vise o njoj mozete saznati s njihovog websitea – www.folkways.si.edu Sada, vise o njihovoj najnovijoj, Latino glazbenoj inicijativi.
Projekt Nuestra Musica: Music in Latino Culture, Glazba u latinskoamerickoj kulturi, inauguriran tijekom ovogodisnjeg folk-festivala, projekt koji ce se na festival vracati i iduca tri ljeta, rezultat je nastojanja Smithsoniana da, putem svog Centra za folk-nasljedje - organizatora folk-festivala, te vlastite diskografske kuce Folkways, prosiri svoje djelovanje i uspostavi blizi dodir sa sve brojnijom hispanickom zajednicom Sjedinjenih Drzava, opcenito, Washingtona posebno; ova posljednja, u glavnom gradu Amerike, u zadnja je dva desetljeca zabiljezila porast od 346%!
Ideja za projekt Nuestra Musica rodila se ne samo zahvaljujuci cinjenici da je hispanicko stanovnistvo sve vece u Sjedinjenim Drzavama, te da je Latino izrazu stoga potrebno dati i vise publiciteta, vec i kao rezultat sklonosti i ljubavi organizatora za glazbu latinskoamerickih zemalja. Na festivalu, Nuestra Musica je okupila, a to ce ciniti i nekoliko sljedecih godina, nekoliko stotina glazbenika, plesaca, izradjivaca glazbenih instrumenata, pripovjedaca...sa ciljem istrazivanja kako povijesnih korijena tako i suvremenih tema hispanicke kulture, odnosno - kako se spomenuto odrazava u glazbi i plesu onih koji su u Ameriku dosli iz El Salvadora, Meksika, Dominikanske Republike, Kolumbije, Bolivije, Brazila i svake druge zemlje juznoamerickog kontinenta, te sa sobom, na sjever, ponijeli i pjesme svojih zemalja.
No, jos i prije nego sto je taj cetverogodisnji projekt sluzbeno ove godine zapoceo, diskografska kuca Folkways krenula je, 2002. godine, s vlastitom Latino-inicijativom, s vlastitim opseznim istrazivanjima – snimanjem latinsko-americke glazbe i intervjua s razlicitim glazbenicima i izradjivacima tradicionalnih glazbala – i time, zapravo, udarila temelje projektu Nuestra Musica. Serija ce se sastojati od 25 kompakt-diskova. Dosada ih je izdano 11, dva su, u medjuvremenu, dobila i nominacije za Grammyja. Preostaje ih jos 14; s prosjecno cetiri-pet albuma godisnje, kaze etnomuzikolog Daniel Sheehy, kustos projekta i direktor Smithsonian Folkwaysa, serija ce biti kompletna za otprilike tri do cetiri godine. Latino-glazbu dobijamo danas i na mnogim drugim, komercijalnim etiketama. No, pojam “Latino-glazba” prilicno je sirok, izraz suvise opcenit, mozda i neadekvatan, ozbirom na nevjerojatno bogatstvo glazbenih stilova i ogromno bogatstvo hispanickih kulturnih tradicija.
“Tocno, upravo nam je to i kljucno, svijesni smo,” kaze Daniel Sheehy, “da neki izraz koriste kao zajednicki nazivnik na koji svode ljude razlicitih kulturnih nasljedja, meksickog, portorikanskog, kolumbijskog...Dio naseg projekta i jest govoriti o stvaranju pan-latinskog identiteta u Sjedinjenim Drzavama, ALI, u isto vrijeme, i o ponekad upravo ljubomornom, strastvenom cuvanju i odrzavanju individualnog kulturnog nasljedja u Sjedinjenim Drzavama. Zadaca Folkwaysa, kao obrazovne ustanove, i jest istaknuti neka od tih pitanja i pomoci ljudima da na njih nadju odgovore, navesti ih da dublje razmisljaju o tome sto izraz Latino znaci u Sjedinjenim Drzavama. Ono sto mi pokusavamo postici nasim projektom,” dalje ce g. Sheehy, “to je, putem glazbe i plesa, privuci vece i dublje zanimanje za Latino zivot, mimo onoga sto im se nudi u pop-medijima. U novinama stalno vidite naslove – Latinomerikanci sada najveca manjinska skupina u Sjedinjenim Drzavama. I nista vise od toga. A Latinomerikanci raznolika su skupina. Imate one iz Guatemale, iz Portorica, iz Dominikanske Republike, s Kube, itd, itd. Ljudi govore o Latino demografiji, ali malo paznje pridaju njenoj raznolikosti. Ta raznolikost, odnosno slozenost Latino zajednice u Sjedinjenim Drzavama, raznolikost njenih glazbenih zanrova, u fokusu je naseg projekta. To znaci, takodjer, da ce neki od glazbenika u seriji kompakt-diskova biti iz New Yorka, Texasa, Kalifornije, Chicaga....drugi izvan Amerike, najbolji predstavnici zemalja koje imaju zajednice u Sjedinjenim Drzavama.”
Jos od svojih studentskih dana, od 1968. godine, Daniel Sheehy i sam svira trubu, po potrebi i gitarron, u mariachi bendu. Tada je to bio jedan u Kaliforniji, sada, dugo vec, jedan na istocnoj obali. Nema, kaze, u sebi ni kapi hispanicke, tocnije - meksicke krvi, mariachi su ga privukli zbog carobnog zvuka, zato sto je njihova glazba tako ekstrovertna, a on sam, kako priznaje, dosta sramezljiva i povucena osoba. Ali glazba opcenito, kaze on, tako je dobar prozor u jedan drugi svijet, prosiruje i vas vlastiti. Svaki oblik kulturnog angaziranja siri vase vidike, otvara nove nacine za komuniciranje, jaca vase sposobnosti za bolje razumijevanje svijeta oko sebe, donosi koristi multikulturalnih iskustava... glazba je jedan od najsnaznijih izraza.
G. Sheehy nam nije mogao ponuditi nesto od vlastitog muziciranja, vec jedan od dosad snimljenih albuma iz serije Smithsonian Folkwaysa – Nati Cano i njegovi Mariachi Los Camperos, iz Los Angelesa; vec vise od 40 godina sire mariachi tradiciju u Sjevernoj Americi i jedan su od najboljih mariachi bendova svijeta.
Ali, i vi, u Hrvatskoj, rekao je Daniel Sheehy, imate sjajan mariachi bend – Los Caballeros, iz Zagreba. Tako su dobri da su, ovog rujna, vec po drugi puta bili pozvani na Medjunarodni mariachi festival – Encuentro Internacional del Mariachi y La Charreria – koji se odrzava u epicentru mariachi glazbe, u Guadalajari, glavnom gradu meksicke savezne drzave Jalisco, gdje su svirali rame uz rame s najpoznatijima i najcjenjenijima, kao sto su Mariachi Vargas de Tecalitlan, Mariachi de America i Los Camperos de Nati Cano, iz Los Angelesa.
Mariachi, ta popularna meksicka pucka glazba davno je presla granice Meksika. Daniel Sheehy podsjeca da samo u Sjedinjenim Drzavama postoji preko 20 znacajnih mariachi-festivala, a mariachi-bendovi postoje diljem svijeta – Belgija, Kuba, Italija, Japan, Kanada, Hrvatska...
Sto znaci rijec mariachi? I sto nam mariachi glazba govori? “O porijeklu rijeci ‘mariachi’ puno je nagadjanja....da je potekla od francuske rijeci ‘marriage,’ tvrdio je neki novinar pocetkom 20. stoljeca, jer mariachi cesto sviraju na svadbama. Ali, rijec se pojavljuje u meksickoj knjizevnosti jos pocetkom 19. stoljeca, koristi u opisu glazbenika, odnosno glazbe koja se izvodila u zapadnom dijelu Meksika. Kasnije, pocetkom 20. stoljeca, ta je glazba iz ruralnog podrucja krenula ka gradskome, ka Mexico Cityju, i rijec mariachi koristila se iskljucivo za odredjenu glazbenu skupinu, karakteristicnog izgleda, karakteristicne instrumentacije, karakteristicnog repertoara, rijec je tada prerasla svoju funkciju, postala prava ikona. Rijec vjerojatno potjece iz jezika sada izumrlih Coca Indijanaca, iz zapadnog Meksika, ali nitko tocno ne zna. “ A sto nam govori mariachi glazba? “Ona, za razne ljude, ima razna znacenja,” kaze Daniel Sheehy, “prije 100-150 godina, to je bila lokalna glazba, svirala se na rancevima, u malim mjestima, na plesnim zabavama. Tridesetih godina, radio i film, kasnije i televizija, sire popularnost mariachija izvan Meksika. Mariachi se adaptira tim promjenama, ansambl raste sa 3 i 5 na 8 clanova. ali njegov identitet uglavnom ostaje u ruralnim korijenima, u svakodnevnim radostima, strastima i problemima naroda. Repertoar mariachija sastoji se od razlicitih zanrova, dominiraju cancion ranchera, s naglaskom na solo vokalnom izrazu, i romanticni bolero, ali mariachi je, u medjuvremenu, postao jedna nezasitna kreatura, prihvatio mnostvo drugih glazbenih stilova, od polke i valcera...do sjevernoamerickog rapa!” Tipicni mariachi band danas se sastoji od dvije trube, tri violine i tri gitare, a upravo one, gitare, po misljenju Daniela Sheehyja, dio su tajne privlacnog mariachi zvuka – vijuela, gitarron, gitarra de golpe, sve napravljene od poroznog cedra, lakog, trajnog i sonornog drveta, koji raste u sredisnjem Meksiku, takodjer Portoriku i na podrucju Perua.
Daniel Sheehy je vise od 20 godina bio direktor programa za narodnu i tradicionalnu umjetnost Nacionalne zaklade za umjetnosti – National Endowment for the Arts, koju je americki Kongres onsovao 1965. godine kao nezavisnu agenciju savezne vlade i koja je otada postala najveci u Americi darovatelj novcanih sredstava za razvoj i sirenje umjetnosti u svih 50 saveznih drzava. Prije cetiri godine, g. Sheehy se pridruzio Smithsonianu i stao na celo Folkwaysa.
Na projekt Nuestra Musica i na najnoviju glazbenu inicijativu Smithsoniana potaknuo ga je, kaze, niz razloga: “U prvom redu, moja strast za latinskoamericku glazbu. Zbog toga su me i pozvali da dodjem u Smithsonian, zbog mog proslog rada s Latino glazbom. Moja kuca – Smithsonian Folkways Recordings, ona, istina, djeluje kao svaka druga, u smislu distribucije, marketinga, produkcije, itd., dakle, u smislu trzista, ALI ona je i vrijedna muzejska zbirka, ona je i obrazovna ustanova. Ona od samog pocetka nastoji ljudima dati bolja i bogatija iskustva nego sto je samo slusanje glazbe, iako i ona sama vec moze biti dovoljno snazna. Mi uz nase albume ukljucujemo opsezne tekstove, jer ako zelimo ljude zbliziti, ako ih zelimo glazbom povezati, a to znaci – dati najbolje predstavnike njihovog glazbenog nasljedja, a i pruziti ljudima priliku za interkulturalna iskustva, onda im zelimo dati i nesto vise od glazbenog zvuka odredjene kulture i stoga mi, uz nase albume, tiskamo prilicno debele brosure, na 30-40 stranica, s detaljnim informacijama o glazbenim tradicijama.
U seriji Latino glazbe, one su tiskane i na dva-tri jezika, engleskom, spanjolskom, ponekad i portugalskom. U poslovnom smislu mozda bas i ne jako pametan potez, ali nama je on jako vazan.” Drugi vazan aspekt Latino glazbene inicijative, dodaje on, jest program Nuestra Musica koji je poceo na folk-festivalu ovog ljeta, s kojim ce Smithsonian nastaviti i tri iduca ljeta. Smithsonian folk-festival odrzava se od 1967, privlaci oko milijun posjetitelja svake godine i dopire do vise desetaka milijuna drugih, putem medija. Stoga se, kaze g. Sheehy, i nadamo da ce festivalski program i nasa glazbena inicijativa od barem 25 albuma tradicionalne Latino glazbe, dva projekta koji odrazavaju korijene vise od 40 milijuna nasih stanovnika hispanickih korijena, i imati velikog odjeka.
Mariachi tradicije, o kojima smo ranije govorili, samo su mali dio raznolikog i bogatog kulturnog nasljedja brojne latinskoamericke zajednice u Sjedinjenim Drzavama. Latino-glazbena inicijativa Smithsonian Folkwaysa nastoji unijeti vise svijetla u niz glazbenih zanrova. Na 11 vec izdanih albuma, zivahni su zvuci Veracruza, dominikanska glazba New Yorka, afro-kubanska santeria, Kuba u Washingtonu, cileanska tonada, cileanska pjesma otpora, brazilska capoeira angola, brazilska protestna pjesma, teksasko-meksicki conjunto, karipska bomba, pjesma povijesnog chicano pokreta u Sjedinjenim Drzavama, corrido iz podrucja duz granice Arizone i Meksika, kolumbijski joropo, musica jibara iz Portorika.
“Musica jibara jos je jedna uspjesna prica,” objasnjava Daniel Sheehy, “mozda nesto novijeg datuma. Njeni su korijeni duboko u hispanickoj tradiciji planinskog dijela Portorika. Portoriko je Sjedinjenim Drzavama ustupljen 1898, na kraju spanjolsko-americkog rata. Mnogi su otocani iskoristili laki pristup u Sjedinjene Drzave, selili na sjever, sve do New Yorka, ostavljali za sobom ne samo svoje tradicionalne domove [bohios], vec i glazbene tradicije nasljedjene od Spanjolske, jos tijekom 16. stoljeca. One su na marginama pocivale negdje od kraja 19. stoljeca do 60-ih godina 20. stoljeca, kad su Portorikanci u Sjedinjenim Drzavama osjetili da nesto nedostaje u njihovim novim zivotima, okrenuli se tradicionalnoj glazbi koja tada postaje i vazan dio njihovog pokreta za jacanje kulturnog identiteta. Ono za sto su vjerovali da je bila glazba proslosti, postalo je odjednom – glazba buducnosti, izraz ponosa jednog naroda. Ne samo onog dijela koji zivi u Sjedinjenim Drzavama; musica jibara, koja je na neko vrijeme utihnula pod snaznim glazbenim utjecajima iz Sjedinjenih Drzava, ozivjela je i u Portoriku, postala opet njegova najvaznija glazbena tradicija.”
Tradicionalna glazbala koja koristi portorikanska musica jibara, to su jibaro gitara zvana cuatro, sa deset zica, koja proizvodi onaj metalni zvuk, nju prati ona od sest zica, te udaraljke – bongo bubnjevi i guiro, napravljen od suhe tikve. O cemu musica jibara pjeva? O svemu sto je vazno u zivotu, kaze Daniel Sheehy, o ljubavi, vjeri, vjencanju.... portorikanskoj zastavi. Musica jibara, to je nasa zemlja, kazu Portorikanci, ona nas, kao narod, identificira, ona nas, u najboljem svijetlu, svijetu predstavlja.
Harfa i bandola, kao melodijski instrumenti, te kao ritmicki - cuatro, sa cetiri zice, nesto kao havajski ukulele, i maracas, karakteristicni su za joropo, a joropo je naziv za vise od jedne vrste glazbe, dio je, zapravo, glazbene tradicije poznate pod imenom musica llanera, tradicije koja se preklapa, s istocnih ravnica Kolumbije i zapadnih, Venecuele.
“Joropo je postao jedna od istinski medjunarodnih glazbenih tradicija, stalno je prelazio granice i i Kolumbije i Venecuele, koje dijele toliko toga zajednickoga – u kulturi, glazbi, stocarstvu, nafti....musica llanera, odnosno joropo, koji je u njenoj srzi, samo je jedna od cvrstih spona koje vezuju dvije zemlje. Joropo pasaje,” objasnjava Daniel Sheehy, “cesce je vokalni, i tada pjeva o ljubavi, nadjenoj i izgubljenoj; joropo golpe je plesni. Kako su ljudi odlazili s ravnica u velike gradove, u Caracas i Bogotu, tako su sa sobom nosili i svoje glazbene ukuse, musica llanera postala je industrija i odavno i ona presla granice svojih zemalja. S velikim kolumbijskim i venecuelanskim zajednicama u Sjedinjenim Drzavama, musica llanera i joropo cuju se i ovdje vrlo cesto.”
Kad latinskoamericka glazba napusta svoje domovine, kaze Daniel Sheehy, i ulazi u jedno multikulturalno drustvo poput Sjedinjenih Drzava, ona sama ne mijenja se, ali poprima neke druge dimenzije. U njihovim domovinama, ljudi je primaju zdravo-za-gotovo, iako je ta glazba cesto nesto poput nacionalnog simbola. U Sjedinjenim Drzavama, medjutim, neki od glazbenika, narocito oni iz Meksika, postaju ovdje vazne kulturne ikone, koje snazno privlace mladje generacije. Tako barem ja, kaze Daniel Sheehy, vidim i dozivljavam promjene u glazbi koja s ljudima putuje iz Juzne do Sjeverne Amerike. U novom kontekstu, ona jednostavno poprima razlicite dimenzije, dobija neka druga znacenja. Uloga glazbe, medjutim, u zivotu bilo koje latinskoamericke zajednice ostaje izuzetno vazna, istice g. Sheehy; nije ni potrebno dublje zadirati, u kulturnom smislu, da se shvati koliko je ona ljudima znacajna. U latinskoamerickim kulturama, glazba je sveprisutna. Cak i najsiromasnija zajednica ulaze u glazbu, narocito u njenu izvedbu “u zivo.” Ona mora biti prisutna pri rodjenju, pri krstenju, vjencanju, smrti, u cijelom ciklusu zivota.
Narodnu glazbu Sjedinjenih Drzava i mnogih drugih zemalja svijeta – od Ghane do Kine, od Nove Gvineje do Norveske, muzikolog Moses Asch, osnivac Folkwaysa, snimao je na terenu, s opremom manje sofisticiranom nego sto je ova danasnja. Putuje se i danas, kaze Daniel Sheehy, ali s izvanrednim predstavnicima tradicionalnog zvuka u tim zemljama rade se visokokvalitetne studijske snimke – muzicari mogu biti s istocnih ravni Kolumbije, iz Orinoca, ali navikli su na studije, svijet je postao manji, civilizacija, tehnologija, trazi se kvalitet zvuka. Smithsonian Folkways, medjutim, i dalje slijedi onu viziju Mosesa Ascha – da je idealni studio manje-vise velicine naseg planeta. Za novu, Latino glazbenu inicijativu, Daniel Sheehy, direktor kuce Smithsonian Folkways Recordings kaze: “Filozofija je bila dati prednost malim glasovima u glazbi, glazbi naroda, doprijeti do kutaka do kojih industrija popularne glazbe, njena glavna struja, ne dopire, jer – ne vidi profita. Folkways to, medjutim, radi od prvoga dana.”
Iz Folkways Latino serije culi smo glazbu iz Nikaragve, meksicke mariachi glazbenike, meksicko-teksaski conjunto, bila je i musica jibara, iz Portorika, joropo, Kolumbija/Venecuela. U seriji, kad bude kompletna, bit ce zastupljeni mnogi drugi glazbeni stilovi latinskoamerickih zemalja, od Kube i Meksika do Argentine i Chilea, i natrag, blize granici sa Sjedinjenim Drzavama, otcnije – do danasnje granice Arizone i meksicke savezne drzave Sonora, gdje je popularan corrido. Njegovi korijeni sezu daleko, kaze Daniel Sheehy, sve do srednjevjekovne Spanjolske, do balada koje su se tamo pjevale. U Mexicu, corrido je postao narocito popularan u vrijeme revolucije, kad je o bitkama i junacima poput Pancha Ville i konjskim utrkama u mjestu Cumpas trebalo pjevati i pjesmom te vazne dogadjaje prenositi. Corrido, “pricana pjesma,” usmena predaja, vise od stoljeca i sluzio je kao neka vrsta usmenih novina. Corrido je itekako ziv i danas, narocito s juzne strane granice, novokomponirani corrido, na danasnje teme. Ponekad uz pratnju solo-gitare, ponekad uz pratnju mariachi-benda ili cijelog orkestra, ponekad bez instrumentalne pratnje, jedan paisano drugom paisanu, o bratstvu imigranata, o tome kako se s druge, sjeverne, strane granice, treba drzati skupa, kako se treba boriti da bi se odrzalo dostojanstvo zivota.
Svojom najnovijom inicijativom, Smithsonian Folkways Recordings ponovno potvrdjuje svoju misiju “povezivanja ljudi i naroda putem glazbe.” A sto vise glazbe u nasim zivotima, rekao je na kraju razgovora Daniel Sheehy, to ce i vise ljudi biti blagoslovljeno njenim darovima!