Jaser Arafat, osnivač i vođa Palestinske oslobodilačke organizacije i čelnik palestinske vlade, umro je u dobi od 75 godina. Arafat je bio i dobitnik Nobelove nagrade za mir, ali i čelnik koji je odbacio prilike za sklapanje mira s Izraelom.
Jaser Arafat desetljećima je bio važan čimbenik srednjoistočne politike, ali i utjelovljenje njenih proturječnosti. Gotovo sam je stvorio ujedinjeni pokret za uspostavljanje palestinske države. Arafat je i sam koristio terorizam – no uvijek se predstavljao kao čovjek mira.
Rođen u Kairu 1929, Jaser Arafat je veći dio djetinjstva proveo u Jeruzalemu, a palestinski nacionalist postao je u arapsko-izraelskom ratu 1948. Krajem pedesetih, dok je radio kao inženjer u Kuvajtu, osnovao je Al Fatah – tajni teroristički pokret, koji je poslije prerastao u militantno jezgro nove Palestinske oslobodilačke organizacije - PLO-a. 1968. imenovan je vođom PLO-a. Bio je na čelu te organizacije, dok su njene frakcije organizirale otmice i terorističke napade na civile. Čak i tada, težak položaj palestinskog naroda izazivao je suosjećanje diljem svijeta. Arafatu je bilo dozvoljeno da 1974. održi govor u Ujedinjenim narodima, a PLO je dobio status promatrača u svjetskoj organizaciji.
Nakon protjerivanja iz Jordana, a zatim i iz Libanona, PLO je selio iz zemlje u zemlju. Njegova popularnost sve je više rasla među Palestincima, koji su Arafata smatrali ocem borbe za svoju državu. U Izraelu, Sjedinjenim Državama i nekim drugim zemljama, međutim, smatrali su ga ubojicom, iako nikada nije preuzeo odgovornost za neki teroristički napad, ali takve napade nije ni osuđivao.
Do 1988, počeo je razvijati novi imidž – imidž državnika. Objavio je da se Palestinska oslobodilačka organizacija odrekla terorizma, te da će priznati Izrael kao suverenu državu. Također je proglasio neovisnu palestinsku državu na Zapadnoj obali i u pojasu Gaze.
Tajni mirovni pregovori doveli su do sklapanja sporazuma iz Osla 1993. Kasnije te godine, Arafat i tadašnji izraelski premijer Jicak Rabin potpisali su u Bijeloj kući prijelazni sporazum o palestinskoj samoupravi u pojasu Gaze i na Zapadnoj obali, te o postupnom povlačenju izraelskih snaga. Arafat se trijumfalno vratio u Gazu, a sljedeće godine je s Rabinom i tadašnjim izraelskim ministrom vanjskih poslova Shimonom Peresom podijelio Nobelovu nagradu za mir. G. 1996. postao je prvi izabrani predsjednik palestinske uprave i činilo se da bi mu se mogao ostvariti san o neovisnoj palestinskoj državi.
No, krajem devedesetih, učestali su samoubilački bombaški napadi na izraelske civile. Izrael je za napade optuživao Arafata, iako su neki analitičari smatrali da on nije u stanju obuzdati militante Hamasa i Islamskog Džihada. Mnogi zapadni promatrači vjeruju da je Arafat odbacio najbolju šansu Palestinaca za uspostavljanje palestinske države 2000, kada je odbacio prijedlog izraelskog premijera Ehuda Baraka i predsjednika Clintona kojim bi Palestinci dobili glavni grad u Istočnom Jeruzalemu. Geoffrey Aronson iz Zaklade za mir na Srednjem istoku ne slaže se s tom ocjenom.
"Ne znamo na što bi pristao, da je rekao "da". Nije mu pružena ponuda na koju je mogao reći "da". U tijeku je bio proces, koji se nastavio nakon Camp Davida, ali je prekinut izbornim porazom Ehuda Baraka," kaže Geoffrey Aronson, koji smatra da je, nakon Barakovog poraza, nova vlada Ariela Sharona odlučila prekinuti s diplomacijom i izolirati Arafata. No, i u izolaciji, Arafat je ostao važan politički faktor.
Henry Siegman iz njujorškog Vijeća za međunarodne odnose mnogo se puta sastao s Jaserom Arafatom. "Učinio je više od bilo koga drugoga na angažiranju izraelskog čelništva u ozbiljnim bilateralnim pregovorima, za koje je postojala nada da će dovesti do uspostavljanja palestinske države. Osim toga je, naravno, postao utjelovljenje palestinskog nacionalizma. Narod koji nema svoju zemlju treba čelnika koji će igrati tu simboličnu ulogu. To je pozitivni dio njegovog naslijeđa. No, ima tu i negativnih dijelova. Na primjer, on je više od bilo koga drugoga nanio štetu palestinskim nacionalnim ciljevima i njihovoj realizaciji," ocjenjuje Siegman.
Jaser Arafat nadživio je mnoge svoje pristaše i neprijatelje. Čak i u sedamdesetih godina, unatoč slabom zdravlju, ostao je čelnik Palestinaca, koje je uglavnom vodio iza kulisa. Izrael mu je ograničio kretanje, pa je ostao zatvoren u svojem sjedištu u Ramalli. U posljednjim godinama života, nije ostvario svoj san o palestinskoj državi, čija realizacija sada ostaje novom naraštaju srednjoistočnih čelnika