Ne grade se vise u svijetu, cak niti u Americi, velike, nove dvorane posvecene - jazzu. Stoga je otvaranje jedne takve, ovog tjedna, u New Yorku, izazvalo veliku i zasluzenu paznju...
Jazz je rijetko kada uzivao veliki komercijalni uspjeh, a zadnjih godina prolazi, cuje se sa svih strana, kroz teska vremena. Prodaja albuma, barem u Sjedinjenim Drzavama, zale se - anemicna je; slaba je, opcenito, i posjecenost jazz-koncerata. Stoga je otvaranje Frederick Rose Halla, u srcu Manhattana, Broadway i Sezdeseta, docekano s puno uzbudjenja i sa puno nada da ce nova ustanova potaknuti novi interes za jazz. Rose Hall je velicanstveni novi hram jazza pri najznacajnijem americkom centru za reproduktivnu umjetnost – Lincoln Centru. Tocnije – Rose Hall je novi dom 14 godina starom ogranku, ili programu, Lincoln Centra poznatom pod imenom Jazz at Lincoln Center, kojemu je, od samog pocetka, umjetnicki direktor poznati jazz-glazbenik, virtuoz na trubi Wynton Marsalis, prvi i jedini jazz-umjetnik--dobitnik Pulitzerove nagrade, 1997. godine, za glazbeno djelo Blood in the Fields.
Sredinom 80-ih godina, Lincoln Center, u zelji da prosiri svoje programe i njima privuce vise mladje i raznolikije publike, a svijestan i potrebe da u njemu bude zastupljeno i vise americke glazbe, narocito jazza, uveo je svoj ljetni program koncerata pod nazivom “Klasicni jazz.” Nakon cetiri izuzetno uspjesna ljeta i sluzbeno je bio osnovan program Jazz at Lincoln Center, neprofitna umjetnicka organizacija predana izvodjenju i cuvanju jazza kao i jazz-obrazovnim programima. Jazz at Lincoln Center jedna je od 12 organizacija koje cine Lincoln Center. Medjutim, kad je centar bio gradjen, on nije bio zamisljen za izvodjenje jazza, vec kao dom za neke od tih organizacija - njujorsku Filharmoniju, za Metropoliten operu te za New York City Ballet, a i Julliard School of Music djeluje u sklopu Lincolna. Nista u Lincoln Centru nije bilo zamisljeno ni za zvuk ni za osjecaj ni za funkciju jazza, odnosno za njegove brojne aspekte, od plesnog, koncertnog, crkvenog, ceremonijalnog, paradnog, filmskog do aspekta night-cluba.
Niti bilo gdje u svijetu, zapravo, nije bilo velike dvorane namijenjene iskljucivo potrebama jazza. Rose Hall, a on je i vise od dvorane, prva je, dakle, na svijetu kompletna kuca jazza, zamisljena i podignuta da sluzi svim aspektima tog glazbenog zanra. Mogli bismo reci – vrhunski jazz-joint, definitivno mjesto bez premca.
Zahvaljujuci upravo misionarskom zaru Wyntona Marsalisa, jazz je sada dobio mjesto kakvo nikad jos nije imao, ali kakvo je, kao jedan od velikih i vodecih umjetnickih izraza, odavno trebao.
Stoga je i razumljivo da je otvaranje Rose Halla veliki kulturni dogadjaj, ne samo za New York, nego i za cijelu zemlju i za cijeli svijet. U financiranju Rose Halla sudjelovao je niz vlada zajedno s nekima od najvecih svjetskih korporacija i velikim brojem privatnih donatora. Izgradnja Frederick Rose Halla kostala je 128 milijuna dolara. Gradska vlada New Yorka dala je najveci dio - 32 milijuna. Najveca privatna donacija, u iznosu od 10 milijuna dolara, bila je njujorskog gradjevinskog poduzetnika i filantropa Fredericka Rosea, otuda i ime novog kompleksa. Na 9,290 cetvornih metara prostora Rose Halla nalaze se i studiji za snimanje i ucionice za obrazovne programe, za odrasle i djecu, od druge godine na dalje, i cak tri elegantne dvorane. Jedna intimna – cafe sa 140 sjedista, zatim amfiteatar, s plesnim podijem, za 300 do 600 osoba, te koncertna dvorana sa 1.200 sjedista, prva specificno dizajnirana za akustiku jazza, iz nje ce i biti izravno radio i televizijsko prenosenje koncerata. A tu je i Jazz Hall of Fame, Kuca slavnih, u koju su, pred sluzbeno otvaranje Rose Halla, uvrstena prva imena jazz-besmrtnika – Armstronga i Ellingtona, Gillespieja, Beiderbeckea, Lestera Younga, Charlieja Parkera, Sidneyja Becheta, Johna Coltranea, Milesa Davisa, Colemana Hawkinsa, Billie Holiday, Theloniusa Monka, Jelly Roll Mortona i Arta Tatuma.
Jazz Hall of Fame, mutlimedijska instalacija, zamisljen je da cuva i odrzava kontinuitet umjetnickog izraza, u skladu s misijom organizacije Jazz at Lincoln Center. Ta je misija, rijecima Wyntona Marsalisa:”Mi nismo tu samo da jazz sviramo. Mi druge jazzu poducavamo, mi ga skladamo, mi ga plesemo, mi ga pjevamo, mi ga predstavljamo...snimamo, fotografiramo, biljezimo, arhiviramo, prenosimo, narucujemo, slavimo...mi ga volimo, mi ga i s drugima dijeliti zelimo. Jazz nije samo – glazba. Jazz je – Amerika. Jazz je zvuk americke demokracije. Svi su pozvani, dobrodosli su svi.”
Demokratska vizija Wyntona Marsalisa, umjetnickog direktora programa Jazz at Lincoln Center i ambasadora mira Ujedinjenih naroda, dobila je sada, u Rose Hallu, i svoje uporiste. Za Marsalisa i sve druge clanove Upravnog odbora, Rose Hall prestavlja veliku nadu za novo stoljece, jer njegov koncept kompletna je integracija svih sila, integracija umjetnosti, ljudi i kultura. Namijenjen je svim ljubiteljima jazza i svim njegovim glazbenicima, od kojih svaki na svoj nacin razmislja. Namijenjen je i svim aspektima jazza kako bi konacno moglo biti odbaceno ono reducirajuce, apstraktno shvacanje jazza. Frederick Rose Hall, iako dio Lincoln Centra, nije i podignut do njega, od njega je, zapravo, udaljen sest gradskih blokova. I podignut je iznad jednog trgovackog centra. Jazz iznad shopping-malla? Zasto ne? Marsalis kaze: Jazz se dogadja svagdje. Misliti da je za jazz samo neki podrumski klub....pa Benny Goodman je svoj koncert u Carnegie Hallu odrzao jos 1938. Ovo je 2004. godina!” Peter Carlson, iz Washington Posta, lijepo je odgovor sazeo: ”Jazz se, prije jednog stoljeca, rodio u Storyvilleu, “red districtu” New Orleansa – svirao se u sumnjivim barovima i elegantnim dvoranama, bordelima i crkvama; na brodovima Mississippija preko kojega je glazba Louisa Armstronga doprla do Iowe i Bixa Beiderbecka; u Cotton Clubu, harlemskom klubu u vlasnistvu gangstera u kojemu je Duke Ellington postao slavan dok je trajala prohibicija; u klubu Reno, u Kansas Cityju, tijekom 30-ih godina, gdje je i pozornica bila tako puna da je na njoj jedva bilo mjesta za orkestar Counta Basieja i velikog Lestera Younga; u pariskom klubu Germaine, u kojemu je egzistencijalist Jean-Paul Sartre upoznao bebop saksofonista Charlieja Parkera, a ovaj mu rekao: Jako mi je drago g. Sartre, da sam vas upoznao, strasno mi se svidja vas nacin muziciranja; na ulicama Accre, u Ghani, gdje je Louis Armstrong nastupio pred 100.000 Afrikanaca, 1965. godine; i u Bijeloj kuci, gdje je Richard Nixon sjeo za glasovir i odsvirao “Happy Birthday” Dukeu Ellingtonu, 1969; i gdje je Jimmy Carter pjevao “Salt Peanuts,” s Dizzyjem Gillespijem, 1978.” Zasto onda ne i jazz u trgovackom centru?
Otvaranje Rose Halla bit ce popraceno trotjednim nastupima nekih od najpoznatijih umjetnika – od Cassandre Wilson i Dianne Reeves do Oscara Browna i Taj Mahala. I, naravno, jazz orkestra Lincoln Centra, cine ga neki od danas najboljih jazz-solista, medju njima i trubac Wynton Marsalis.