Linkovi

Hispanički glasovi u književnosti Sjedinjenih Država (21/10/04) - 2004-10-20


Knjizevnost hispanickih zajednica u Sjedinjenim Drzavama bogata je i raznolika jos od 17. stoljeca. Na podrucju danasnjeg americkog Jugozapada, ona je, tada, bila njegovana i s generacije na generaciju prenosena putem oralnih tradicija - kazalista, poezije, narodnih izreka, pjesama... Pojavom tiskarskog stroja na Jugozapadu Sjedinjenih Drzava, knjizevne stranice hispanickih listova otvorile su vrata mnogim piscima spanjolskog i latinskoamerickog porijekla. Pocetkom 20. stoljeca, narocito su popularni bili specijalizirani romani poput onih o meksickoj revoluciji. Suvremena hispanicka knjizevnost svoje korijene i ima u povijesnim situacijama jedne tlacene i podjarmljene manjine ciji pisci su predani eliminaciji kolonijalnog statusa svojih naroda, pise knjizevnica Roberta Fernandez. Stoga ta knjizevnost, kaze ona, u biti, i jest knjizevnost otpora ekonomskim, drustvenim i kulturnim oblicima ugnjetavanjima. Hispanicki pisci dobrim dijelom pokusavaju kreirati nove knjizevne modele sto njihova djela i cini zanimljivim i uzbudljivim izazovima vec postojecim kulturnim normama. Tek nekolicina njih pise na spanjolskom jeziku, vecina na engleskom, ali na engleskom koji je uvijek dobro zacinjen spanjolskim jezikom. Jer, na koncu, i radi se o dvojezicnim, dvokulturnim pojedincima cije vidjenje svijeta je ponekad ironicno, uvijek vrlo slozeno. Stalno prelazenje granica metafora je koja dominira i sadrzajem i stilom u suvremenoj hispanickoj knjizevnosti, s naglaskom uvijek na kulturnom identitetu. Hispanicka knjizevnost u Sjedinjenim Drzavama sve je samo ne homogena. Uzmimo, za primjer, samo nekoliko od vodecih pisaca, priznatih i izvan Sjedinjenih Drzava i izvan zemalja iz kojih su potekli...

Sandra Cisneros, u Chicagu rodjena, 1954, zivi u San Antoniju, u Texasu, Chicano je spisateljica. Chicano pokret za gradjanska prava, istina, zaceo je, sredinom 60-ih godina, aktivist Cesar Chavez, organiziranjem strajkova na kalifornijskim poljima i vinogradima. Rodio se onda i knjizevni pokret koji se identificirao sa Chavezovim movimientom. No, nijedna savezna drzava nema vise Chicano pisaca od Texasa. Chicano pisci Texasa, ili Tejano pisci, uvijek se identificiraju s nasljedjem meksicke kulture u Texasu, narocito njegovom juznom dijelu.

Jedna od Sandrinih prvih knjiga, The House on Mango Street, Kuca na ulici Mango, iz 1984, niz je vinjeta o mladoj djevojci, Esperanzi, koja odrasta u Latino-cetvrti Chicaga, cetvrti grube stvarnosti i grube ljepote, cetvrti kojoj Esperanza ne zeli pripadati, jer ne zeli da svijet i od nje tako malo ocekuje. Crpeci intenzivno na vlastitim iskustvima iz djetinjstva i na svom etnickom nasljedju, oca Meksikanca i majke Chicane, Amerikanke meksickog porijekla, Sandra Cisneros bavi se temama siromastva, kulturnih stega, samoidentiteta i uloge i polozaja Latino zena. “Jadna je moja sudbina, biti zena u obitelji muskaraca,” pise Sandra u jednoj od svojih pjesama. Kako sama kaze, “odrasla sam uz sedam oceva,” uz sestoro brace i oca. U jednoj od vinjeta Kuce na ulici Mango, onoj pod naslovom “Moje ime,” glavni lik, Esperanza razmislja: ”Na engleskom, moje ime znaci nada. Na spanjolskom znaci – previse slova. Znaci tugu, znaci cekanje...Znaci meksicku glazbu koju otac pusta nedjeljom ujutro, dok se brije, pjesme koje zvuce kao jecanje. Bilo je to ime moje prabake, sada je moje. Bila je rodjena u godini konja, po kineskom kalendaru, bas kao i ja, kazu to je los znak ako si zena. Ja mislim da je to kineska izmisljotina, jer Kinezi, bas kao i Meksikanci, ne vole kad je zena jaka. Moja prabaka. Voljela bih da sam je poznavala, kazu bila je tako divlja da se nije htjela udati za moj pradjeda. Dok joj on nije navukao vrecu preko glave i tako je odnio, doslovno.... Prica se da mu nikad nije oprostila. Citav je zivot provela gledajuci s prozora, na nacin na koji tolike zene, gledajuci s prozora, svoju tugu tuguju na laktovima. Esperanza. Njeno sam ime naslijedila, ali ne zelim naslijediti i njeno mjesto kraj prozora.”

Obitelj Sandre Cisneros cesto je selila izmedju Sjedinjenih Drzava i Meksika, iz Chicaga se u Mexico City uvijek vracala “kao plima,” kaze ona. Jer otac je ceznuo za domovinom i za majkom koja je tamo zivjela. Sandra se zbog tih stalnih seljakanja osjecala kao “raseljena osoba,” kao “beskucnica.”

Prica o dvije domovine, ponekad stvarne, ponekad izmisljene, to je i tema njenog zadnjeg romana “Caramelo,” od prije dvije godine. Roman i pocinje s obaveznim godisnjim putesestvijem obitelji Reyes, od Chicaga “na drugu stranu,” do Mexico Cityja. Auto se puni prtljagom, djecom, poklonima... i krece niz tadasnji Highway 66, meksicka varijanta odiseje Steinbeckove Joad obitelji, putovanje preko granica zemlje i vremena, prica puna glasova i zvukova i sjecanja, humora i strasti i zivota, prica dirljiva, prica o svim migrantima, zatecenih izmedju “ovdje” i “tamo,” vjecno izmedju dva mjesta.

U jednom intervjuu New York Timesu, Sandra Cisneros je rekla:”Zena sam i Latina sam. Te dvije stvari moje pisanje i cine osebujnim. One mom pisanju daju snagu. Daju mu sabor, daju mu okus, i daju mu picante, daju mu pravi zacin.”

Oscar Hijuelos rodjen je 1951, u obitelji kubanskih imigranata, u New Yorku, gdje je i odrastao, gdje i danas zivi. Dobitnik mnogih nagrada, medju njima i one Nacionalne zaklade za umjetnost, National Endowment for the Arts, te nagrade zaklade Guggenheim, Oscar Hijuelos je i prvi hispanicki pisac-dobitnik Pulitzerove nagrade za prozu, za Mambo Kings Play Songs of Love, iz 1989. godine, pricu o kubansko-americkom bratskom machismu, pricu o dva brata-kubanska glazbenika koji iz Havane u New York stizu pocetkom 50-ih godina, bas kad latinskoamericka postaje popularna u Sjedinjenim Drzavama. Svoj prvi roman Hijuelos je objavio jos 1983. godine – Our House In the Last World, Nasa kuca u zadnjem svijetu - topla i blistava prica o autorovom kubanskom nasljedju, o zivotu u kubansko-americkoj obitelji i zajednici. I za razliku od drugih pisaca kubanskog porijekla – nista, u tom prvom romanu, o politickoj borbi na Kubi ili o zivotu tolikih Kubanaca u izgnanstvu, u tudjini.

Svojim najnovijim, sestim romanom, objavljenim 2002, A Simple Habana Melody, Hijuelos se vraca osjecajnom svijetu kubanske glazbe dok prica pricu o Israelu Levisu, kubanskom skladatelju, koji pred drugi svjetski rat zivi u Parizu, a onda, zbog svog imena, zabunom, zavrsava u Buchenwaldu. Nakon puno godina vraca se na Kubu, ispunjen sjecanjima na zivot kakav je nekad bio u Havani i u predratnom Parizu. Simple Habana Melody prica je o ljubavi – za glazbu i umjetnost, za obitelj i za zemlju. I portret je Havane na prijelazu stoljeca, “kad u svijetu,” pise Oscar Hijuelos, “jos nije bilo zla.”

Julia Alvarez, takodjer u New Yorku rodjena, 1950. godine, ali dominikanskog porijekla. U svoje knjige, prozete snaznom dominikanskom sintaksom i kulturnim vrijednostima, ona i unosi ziva sjecanja na djetinjstvo djelimice provedeno u Dominikanskoj Republici, u koju se njena obitelj vratila, a onda ponovno pobjegla 1960. godine, kad je Juliji bilo 10 godina, te o ponovnom prilagodjavanju zivotu u New Yorku. Julia Alvarez i danas zivi dio godine u Vermontu, dio godine u Santo Domingu. Prvi put zamijecena kao pjesnikinja, Julia je po svojim romanima poznata. 'How the Garcia Girls Lost Their Accents', Kako su Garcia djevojke izgubile svoje naglaske, primjerice, iz 1991, prica je o cetiri sestre, prvoj generaciji koja odrasta u Americi, koja je i prisiljena naci novi identitet u novoj zemlji, i o njihovom buntu prema roditeljima-imigrantima zbog kojih im je neugodno kad im dodju njihovi americki prijatelji. Starijoj se generaciji tesko prilagoditi na americki nacin zivota dok sestrama to ide lakse i uspijevaju izgubiti svoje naglaske, ali, kao i vecina imigranata, odrastaju svijesne da zive u dva svijeta. Pogled je to na Ameriku ocima Hispanika.

Buduci da je veci dio zivota provela u Sjedinjenim Drzavama, Julia Alvarez sebe i smatra Amerikankom, ali njeni romani mostovi su izmedju latinskoamericke i americke kulture. Sve njene price, romani Yo!, In the Time of Butterflies, U vrijeme leptira... imaju dominikanske korijene, ali Julijina tema nije jedna specificna etnicka skupina, ona priznaje i istice slicnosti medju svim ljudima. Za sebe kaze “Ja sam Dominikanka povlaka Amerikanka. Upravo u toj “povlaci” nalazim mjesto na kojemu se susrecu i mijesaju dva svijeta.” Romani Julije Alvarez i odrazavaju njen visestruki identitet – zene, Latinoamerikanke i Amerikanke.

Jimmy Santiago Baca, pjesnik i pisac iz New Mexica, rodjen 1952. godine, mijesanog je Chicano i Apache porijekla. Profesor je engleskog jezika, s doktoratom iz knjizevnosti sa sveucilista New Mexica. Svatko tko sumnja u moc pisane rijeci, u njenu sposobnost da zivot mijenja, trebao bi procitati neke od Bacinih knjiga i pjesama koje govore o njegovim najranijim zivotnim iskustvima. Roditelji su ga, jos kao dijete, napustili, odgajala ga je neko vrijeme baka, onda je u sirotistu proveo nekoliko godina. Odrastao u siromastvu, Baca je do svoje 13. godine znao sve o alkoholu, drogi, nasilju, rasizmu i ocaju. Dio tinejdzerskih godina i proveo je u zatvoru; g. 1973, ulazi u savezni zatvor Florence, u Arizoni, na izdrzavanje kazne od pet godina zbog preprodaje droga. Baci je 21 godina i nepismen je – advokati i strazari morali su mu citati sudske dokumente i pisma od djevojke. U zatvoru, Baca uci citati i pisati, otkriva poeziju i sam kao pjesnik izlazi iz zatvora. Poezija mu je doslovno zivot spasila. Jer, dok u jednom obracunu, zatvoru, stoji nad jednim drugim zatvorenikom, s ilegalnim oruzjem u ruci, spreman da covjeka dokrajci, pise on u autobiografiji A Place to Stand, Baca cuje “glasove Nerude i Lorce...Pitaju - kako mozes ubiti i jos uvijek pjesnik biti?” Baca ima jos jednu godinu “odsjediti” u zatvoru, ali citatelj, u tom trenutku, zna kako ce sve zavrsiti. Prije autobiografije, objavljene 2001. godine, Baca je izdao niz knjiga poezije, ali upravo ta knjiga – A Place to Stand – najbolji je uvod i u njegovu poeziju i u siromasni, nebjelacki svijet, svijet rasnih i klasnih predrasuda, jednu drugu realnost u Sjedinjenim Drzavama. Jimmy Santiago Baca jedan je od najboljih pjesnika danas u Sjedinjenim Drzavama.

Bili to glasovi cetvero spomenutih – Jimmyja Santiaga Bace, Julije Alvarez, Oscara Hijuelosa i Sandre Cisneros ili – Rudolfa Anaye, 67-godisnjeg Chicano pisca iz New Mexica, autora romana Alburquerque i Bless Me, Ultima, vjerojatno najcitanijeg hispanickog pisca u Sjedinjenim Drzavama, koji je, poput Jimmyja Santiaga Bace, odrastao i zivi i u bliskom i stalnom dodiru s indijanskim kulturama, stoga u obojice i tako duboko postovanje za zemlju i prirodu oko covjeka, ili spanjolskog pjesnika Revueltasa Gutierreza i kostarikanskog romanopisca Rime Vallbone, obojice iz Houstona, iz Texasa, ili Portorikanca iz New Yorka – Pirija Thomasa, ili Elene Castedo, Amerikanke cileanskog porijekla, ili Laure Riesco, peruanskog...svi oni, dok cuvaju i njeguju vlastiti kulturni identitet, ulaze u mainstream americke knjizevnosti i svojim vitalnim i inovativnim glasovima doprinose i pravoj renesansi hispanicke knjizevnosti zadnjih 30-ak godina i puno obecaju za literaturu Sjedinjenih Drzava 21. stoljeca.

XS
SM
MD
LG