Na jugozapadu New Mexica, na jednoj ogromnoj, goloj i praznoj, izoliranoj i tesko pristupacnoj pustinjskoj ravni, jos od 1977. godine stoji jedna od najneobicnih umjetnickih kreacija svih vremena, medjunarodno priznata kao jedno od najznacajnijih umjetnickih djela druge polovice 20. stoljeca. Skriveno je, daleko od oka, vidjeti ga moze samo mali broj posjetitelja, a ni oni ga ne mogu vidjeti cijeloga, jedva je vidljiv i iz zraka. Ta golema i izvanredna umjetnicka instalacija nosi ime – Lightning Field, Polje munja ili, mozda, polje svijetla? Njen autor – americki kipar Walter de Maria.
Za neke, de Marijina je kreacija - cista mistifikacija. Neki kazu – bez ikakvog je smisla. Neki pitaju – koja je njena prakticna namjena? Za neke je suvise intelektualna i hladna. Za neke – puna vatre i emocionalna. Za neke, ona je i jedno i drugo. Za neke – nijedno. Vec gotovo 30 godina, Lightning Field izaziva zivahnu umjetnicku debatu u cijelom svijetu. Sto god mislili i govorili o tom Polju, jedno je, ipak, nedvojbeno – nema niceg slicnog njemu na citavom svijetu!
Jedan od najvecih, najskupljih i najambicioznijih umjetnickih projekata svih vremena, po ocjeni mnogih kriticara umjetnosti - “jednako vazan kao i piramide Egipta,” stoji u gotovo potpunoj tajnosti, na zakutnoj, zabitnoj ravni, pedesetak teskih kilometara udaljen od sela Quemado, preko 200 od najveceg grada New Mexica, Albuquerqueja, gotovo 400 kilometara od njegovog glavnog grada, Santa Fea. Odrzava ga zaklada Dia Art, koja je njegovu izradu i narucila i koja je predana umjetnickim projektima cija priroda i ciji razmjeri ne dopustaju da oni budu izlozeni u tradicionalnim muzejima i galerijama. Da biste vidjeli Lightning Field, potrebno je mjesecima unaprijed rezervirati posjet i ne mozete do Polja munja (ili svijetla) sami. U selu Quemado, na dogovoreni dan i u ugovoreni sat, docekat ce vas netko iz zaklade Dia Art, prebaciti u svoj kombi (vlastiti auto ostavljate na Chevronovoj benzinskoj crpki) i nakon otprilike sat vremena voznje, iskrcat ce vas, beznadno dezorijentirane, s najosnovnijim namirnicama za dva (ili vise) dana, ispred jedne male, drvene nastambe. Spartanska koliba prima samo sest osoba. Ako nikog drugog od gostiju nema, pod prostranim plavim nebom New Mexica ostajete sami.
Ali, ne potpuno sami. Pred vama je – Lightning Field, umjetnicko djelo tako golemih razmjera i tako podlozno promjenama da pustinjski krajolik zauzima i ispunjava poput nekog zivog bica! U biljeznici koja, u kolibi, docekuje posjetitelja, kreator Polja, Walter de Maria, napisao je, izmedju ostaloga:”Zbroj cinjenica ne cini djelo niti njegovu estetiku odredjuje ili definira.”
Evo, ipak, nekih cinjenica: Lightning Field je precizna geometrijska mreza, milju duga i kilometar siroka, koju cini cetiri stotine tankih, visokih motki od nehrdjajuceg celika. Svaka debljine pet centimetara i osam milimetara, i duzine, u prosjeku, sedam metara. Tih cetristo glatkih i sjajnih motki, kao cetiri stotine usklicnika na platnu prirode i neba, postavljeno je u pravilnim razmacima od sezdeset i sedam i pol metara. Njihova duzina varira zbog blago valovitog terena – najkrace su cetiri i pol, a najduze malo preko osam metara visoke; njihovi siljasti vrhovi, medjutim, na istoj su visini, na istoj ravni, pa bi, recimo, jedan divovski komad stakla, milju dug i kilometar sirok, mogao sasvim ravno i stabilno na njima pocivati.
“Krajolik,” pise dalje u biljeznici, “on nije okvir, nije inscenacija, vec je sastavni dio umjetnickog djela.” Promjenljivost i nepostojanost krajolika, koji cini cetiri stotine celicnih motki, ono je sto odmah i potpuno vasu paznju i zaokuplja. Ono sto se pred vama pruza, spram visokih planina daleko, duz juznog horizonta, kao siroka je pucina, sa cetiri stotine motki kao cetiri stotine jarbola.
S kretanjem Sunca preko neba, njih zapljuskuje val za valom spektakularnih boja – zlatnozutih, crvenih, plavih...narocito u zoru i u kasnim popodnevnim satima. Pred zalazak sunca, celicne motke doslovno zare; kako Sunce tone tako i motke polako nestaju u moru tame da bi, na kraju, samo njihovi siljasti vrhovi zarili kao 400 zapaljenih svijeca usred mracne pustinje. Koji sat kasnije, Mjesec preuzima ulogu Sunca i magicna igra svijetla se nastavlja. Tijekom kolovoza i rujna, kad podrucje pogadja veliki broj oluja, rijetki posjetitelj bit ce jos nagradjen i divljom, nasilnom ljepotom munja dok plesu svoj spektakularni ples medju motkama iako je taj efekt, kazu, potpuno slucajan unatoc imenu polja – Lightning Field, svaka je motka, naime, uzemljena. Takodjer, napravljene su tako tako da mogu izdrzati vjetar jacine 177 km/sat. Deset je godina trebalo, i pola milijuna dolara, da se dovrsi de Marijina umjetnicka instalacija. Punih pet godina je de Maria, sa suradnicima, tragao za idealnom lokacijom – u Californiji, Nevadi, Utah, Arizoni i Texasu, dok nije nasao pravu - pustinjsku ravan na nadmorskoj visini od 2.195 metara, u New Mexicu.
Walter de Maria rodjen je 1935. godine, u Californiji, zavrsio slikarstvo na sveucilistu u Berkeleyju, presao potom u New York i bio bunjar neko vrijeme u Velvet Undergroundu. Od sredine 70-ih, de Maria, kojeg neki svrstavaju u kategoriju minimalista, drugi konceptualista, on sam, za svoju umjetnost, vise voli izraz “Land Art” ili “Earthworks,” dao je niz drugih neobicnih umjetnickih instalacija, u Njemackoj, u Japanu, u New Yorku, u Nevadi, ali Lightning Field, u New Mexicu, njegovo je najvece i najpoznatije ostvarenje i pravi inzenjerijski podvig.
Kako god njegovu umjetnost zvali, de Marijina umjetnicka strategija ilustrira elementarnu snagu prirode, koristeci resurse od nje i uzete – velicinu, odnosno razmjere, velicanstvenost i snagu koje se onda mogu i mjeriti s fenomenom, s uzvisenom i velicanstvenom kozmickom snagom i velicinom, prirode.
Od dovrsenja, 1977. godine, Lightning Field je imao manje od tisucu posjetitelja. To je i bila de Marijina zelja – nikakve horde turista i znatizeljnika, koji samo na brzinu zele nesto vidjeti i onda dalje, do drugih mjesta, samo oni koji su voljni provesti neko vrijeme daleko od svega i u dubokim razmisljanjima. O prirodi prirode i o elementarnim pitanjima umjetnosti, o stanju covjecanstva, i o tome sto vi radite tu, kako i zasto ste se nasli usred nicega. Bljesak svijetla na celicnim motkama, pri zalasku sunca, barem na trenutak, cini se, osvijetljava neka pitanja. Kad dodju po vas, onim kombijem, na putu ste vec natrag, u svijet u kojemu je puno manje carolija.