Milijuni Amerikanaca pratili su protekli tjedan prvu od tri predsjedničke debate između republikanskog kandidata, predsjednika Busha i demokratskog kandidata, senatora Johna Kerrya. Neovisni kandidat Ralph Nader nije se kvalificirao za sudjelovanje u debati. Kroz američku povijest političkom scenom dominiraju samo dvije stranke. Zašto je to tako? Odgovor na ovo pitanje potražila je Zlatica Hoke.
Gotovo jedinstven u svijetu, američki dvostranački sustav uspostavljen je još u doba prvog predsjednika Georgea Washingtona, kada su federalisti i republikanci postali prve političke organizacije u mladoj zemlji. Dvije glavne stranke vremenom su se mijenjale, ali se vrlo rijetko događalo da mjesto na vrhu političkog života bilo kojoj od njih preuzme neka treća stranka.
Bruce Larson, profesor političkih znanosti na sveučilištu Fairleigh-Dickinson u Madisonu u saveznoj državi New Jersey kaže da je dvostranački sustav rezultat američkog načina glasanja. "Za razliku od mnogih drugih demokratskih zemalja u svijetu, Sjedinjene Države imaju izborni sustav na kojem – da tako kažem – pobjednik dobiva sve".
U teoriji, to znači da bi kandidat za političku dužnost mogao pobijediti na izborima sa samo dva glasa, sve dok njegov protivnik ima samo jedan glas. U zemljama s parlamentarnim sustavom, broj glasova koji neka stranka dobiva određuje i zastupljenost te stranke u zakonodavnom tijelu. Profesor Larsson kaže da takav sustav potiče manje stranke da na izborima istaknu svoje kandidate, jer imaju dobre izglede da osvoje barem neka mjesta u parlamentu.
Američki sustav, međutim, potiče stranke na kompromise. Umjesto da sudjeluju na izborima s vlastitim kandidatima, mnoge manje stranke podržavaju republikanskog ili demokratskog kandidata čiji su stavovi bliži njihovima. James Reichley, autor knjige "The Life of the Parties – Život stranaka", kaže da višestranački sustav nije pogodan za tako etnički i vjerski raznoliku zemlju poput Sjedinjenih Država, te da često ne funkcionira ni u manjim, homogenim zemljama."Talijani sve od drugog svjetskog rata imaju problema sa sastavljanjem koalicija. Ponekad se to događa i Francuzima. Mislim da to samo izaziva nestabilnost. To su relativno male zemlje. Mislim da je za veliku zemlju poput Sjedinjenih Država pogodniji dvostranački sustav. Naravno, ima onih koji se u tome ne slažu sa mnom".
James Reichley kaže da obje glavne stranke pokušavaju privući prosječne birače, tako da im se platforme zapravo ne razlikuju posebno drastično. No, ipak, razlika ima u dovoljnoj mjeri da bi to motiviralo stranačku bazu. Prema mišljenju našeg sugovornika, dvostranački sustav je transparentniji, jer se koalicije stvaraju prije izbora. On također omogućuje glavnim strankama da odbace neuobičajene ili nepoželjne ideje, poput ekstremizma i rasizma.
Ipak, kritičari tvrde da je ovaj sustav nepravedan, jer isključuje i neke pozitivne ciljeve. Nadalje, u pokušaju da privuku glasače, republikanci i demokrati usvajaju ideje s druge strane političkog spektra, tako da su razlike među njima manje nego među strankama u drugim demokratskim zemljama. No, kritike su zapravo najčešće usmjerene protiv moći glavnih stranaka.
Politički stručnjak Bruce Larson kaže da velike stranke koriste tu moć kako bi onemogućile sudjelovanje trećih stranaka na izborima. "Da biste bili izabrani, morate doći na listu kandidata, a to ovisi o zakonima u svakoj pojedinoj saveznoj državi. Ti zakoni ne idu na ruku manjim strankama, već im otežavaju sudjelovanje na izborima. Dvije glavne stranke postigle su da je većina saveznih država usvojila zakone, koji im omogućuju da njihovi kandidati automatski uđu na liste kandidata. Zato demokratski i republikanski kandidati automatski dolaze na liste kandidata na općim izborima u svakoj saveznoj državi".
Da bi se natjecao na izborima, kandidat bilo koje od glavnih stranaka treba samo jedan potpis – kaže profesor Larson, dodajući da kandidati manjih stranaka moraju prikupiti tisuće potpisa svojih pristaša da bi im se imena našla na listama kandidata. Na predsjedničkim izborima, na primjer, dvije glavne stranke automatski dobivaju vladina sredstva za svoje predizborne kampanje.
Tu privilegiju manje stranke ne dobivaju lako, kaže James Raskin, profesor ustavnog prava na Sveučilištu American ovdje u Washingtonu. "Manje stranke nemaju pravo na ta sredstva, ukoliko ne dobiju pet posto glasova na izborima. A ako dobiju pet posto glasova na izborima, savezna sredstva će dobiti retroaktivno. No, one obično nemaju taj novac, da ga odmah ulože u svoju kampanju. Ako ne osvoje pet posto glasova, od vlade ne dobivaju ništa".
Profesor Raskin kaže da manje stranke rijetko mogu priuštiti troškove financiranja predizborne kampanje. No, kako dodaje, čak i ako ne mogu priuštiti vlastite kandidate, ipak mogu utjecati na američku politiku. "Treće stranke su bile ne samo iza ukidanja ropstva, već i iza usvajanje progresivnog sustava oporezivanja prihoda, prava glasa za žene, prava na organiziranje radničkih sindikata. Zato su izvršile veliki utjecaj na američku politiku i bez vlastitih kandidata".
A kako im to uspijeva? Glavne stranke često usvajaju stavove manjih stranaka koji su važni njihovim glasačima, da bi mogle pobijediti na izborima. Mnogi analitičari kažu da je, unatoč nesavršenosti, američki dvostranački sustav do sada funkcionirao prilično dobro i da se vjerojatno neće bitnije mijenjati u doglednoj budućnosti.