Na prostoru Sjedinjenih Drzava danas zivi preko pet stotina indijanskih plemena i zajednica, odnosno, prema popisu stanovnistva iz 2000. godine – dva milijuna i cetristo sedamdeset tisuca prijavilo je cisto, a dodatnih milijun i sesto tisuca – djelomicno indijansko porijeklo. Otvaranjem, u Washingtonu, prije nekoliko dana, osamnaestog Smithsonian muzeja, prvog posvecenog iskljucivo americkim Indijancima – onima koji zive na prostoru Sjedinjenih Drzava, ali i Kanade, te Srednje i Juzne Amerike, odano je, konacno, i priznanje kulturama i nasljedju “prvih Amerikanaca,” otvorena mogucnost, i izrazena nada, da ce neindijanska Amerika, kao i cijeli svijet, saznati i nauciti vise o zaslugama i doprinosima Indijanaca.
Danas, za MADE IN USA, o jednom dokumentu s kojim je jos uvijek upoznat tek mali broj ljudi, dokumentu kojim je jedna indijanska kultura utjecala na stvaranje jednog od najznacajnijih dokumenata Sjedinjenih Drzava, utjecala na njihove oceve-utemeljitelje i na njihove ideje o demokraciji, individualnim pravima i slobodama, javnom dobru, strukturi vlade.
Kao vlada, Amerika je bila hrabri, novi eksperiment, temeljen, za tadasnju evropsku politicku filozofiju, na radikalnim, novim idejama; one su, do prakticne primjene dosle, prvo, u Deklaraciji nezavisnosti, a potom i u Ustavu Sjedinjenih Americkih Drzava. Americki Ustav, taj blistavi primjer sloboda i razbora, na snagu je stupio 17. rujna 1789. Jedan od najvaznijih utjecaja na stvaranje tog dokumenta imao je Ustav konfederacije Iroquois Indijanaca, dokument poznat pod imenom – Great Law of Peace, Veliki zakon mira.
Donesen je kao rezultat nastojanja da se zaustave i sprijece sukobi izmedju susjednih plemena, koja su zivjela na danasnjem svjeveroistoku Sjedinjenih Drzava; tako je, u 17. stoljecu, i doslo do stvaranja konfederacije Iroquois Indijanaca, konfederacije koju su cinile plemena Oneida, Mohawk, Cayuga, Onondaga i Seneca; kad im se, u 18. stoljecu, pridruzilo i pleme Tuscarora, koje je, na sjever, migriralo s podrucja danasnje juzne drzave Sjeverna Karolina, Evropljanima je konfederacija i postala poznata kao Liga sest naroda.
Suvremeni povjesnicari smatraju da je dokument – Veliki zakon mira – koji ce i dovesti do stvaranja konfederacije sest naroda, bio donesen jos oko 1450. godine, zahvaljujuci covjeku po imenu Deganwidah. Deganwidah, za kojeg se vjeruje da nije bio Iroquois porijekla, bio je taj koji je, u pratnji poglavice Mohawk Indijanaca – Hiawathe, i krenuo juznim obalama jezera Erie i Ontario u pokusaju da pomiri zaracena plemena tog podrucja. Kolonijalni celnici za Ustav naroda Iroquois saznali su tijekom francusko-indijanskog rata, dok su prisustvovali sastancima plemena koja su, umjesto na stranu Francuza, stupila u saveznistvo s britanskim kolonistima. Uz izuzetak, mozda, nepisanog engleskog Ustava, kojemu je izvor bila Magna Carta, povjesnicari smatraju da je Veliki zakon mira - Ustav Iroquois Indijanaca – bio najduzi medjunarodni Ustav napisan do tog vremena, a napisan je bio na wampum niskama od skoljaka koje su sluzile ili kao ukras ili kao novac kod sjevernoamerickih Indijanaca.
U Evropi 15. stoljeca nije postojalo niceg slicnog Ustavu americkih Indijanaca. U srpnju 1744, za susreta Indijanaca s britanskim kolonistima u Pennsylvaniji, poglavica plemena Onondaga, Canassatego, izrazio je svoju zabrinutost zbog kolonijalnog sustava vlade i rekao da je za Iroquois konfederaciju gotovo nemoguce suradjivati s kolonijama, jer “svaka ima svoju vlastitu politiku, vlastitu administracije i vlastite nacine djelovanja.” Canassatego je savjetovao kolonijama da osnuju vlastitu uniju, koja bi bila jaca od postojece konfederacije, te predlozio da kolonisti, koji ce raditi na nacrtu dokumenta, kao uzor koriste Ustav Iroquois Indijanaca.
A taj Ustav, sprijecavao je mijesanje vlade u svakodnevni zivot gradjana, zagovarao i jamcio individualne slobode; civilnu je vladu odvajao od vojnih i vjerskih pitanja; dopustao koegzistenciju mnogih razlicitih vjera, priznavao vaznost vjerskih sloboda.
Benjamin Franklin, jedan od glavnih potpisnika Deklaracije o nezavisnosti i Ustava Sjedinjenih Americkih Drzava, upoznao se s indijanskim dokumentom jos kao sluzbeni tiskar britanske kolonije Pennsylvania, tiskao je, naime, zapisnike sa sastanaka izmedju britanskih kolonista i poglavice Onondaga Indijanaca. U Franklina se odmah rodilo veliko zanimanje za lokalne indijanske narode. Njegova ga je kolonija i imenovala svojim prvim povjerenikom za Indijance; bila je to, za Bena Franklina, njegova prva diplomatska sluzba.
Kolonijalnim delegatima na Kongresu u Albanyju, odrzanom 1754, Franklin je i savjetovao da slijede primjer Iroquois Ustava, zbog “genijalnosti njihove vlade s kojom se nije mogla mjeriti niti jedna evropska.” Franklin je odmah uvidio vazne odlike tog Ustava; uz vec spomenute, i slobodu politickog izrazavanja, postupak za opoziv – impeachment – korumpiranih vodja; jamstvo da ce izabrani duznosnici uvijek biti u sluzbi svojih biraca, njihove sluge, ne njihovi tirani... sve zajedno, odlike kojih nije bilo u drugim vladama tog vremena. Duboko impresioniran modelom Iroquois Indijanaca, Franklin je poceo javno zagovarati osnivanje savezne unije kolonija, po nacelima upravo Iroquois Ustava. Na dvotjednu konvenciju u Albanyju pozvan je bio i glavni poglavica Iroqouis naroda – Tiyanoga, kako bi delegate upoznao sa strukturom njihove konfederacije. Na kraju te konvencije, Benjamin Franklin je bio zaduzen za sastavljanje formalnog plana prema kojemu bi pojedinacne drzave svoju individualnost sacuvale, ali istovremeno nastupale kao jedna, ujedinjena cjelina. Kad je taj svoj plan predstavio, Franklin je i javno izrazio divljenje za oblik vlade Iroquois konfederacije, istaknuvsi da je “snaga Lige sest naroda upravo u tome sto ih sve povezuje kao prijatelje koje podijeliti ne moze nikakva kriza, ma kako ozbiljna ili duboka ona bila.”
Franklinov plan sadrzavao je neke od kljucnih koncepata Ustava Iroquois konfederacije; utjecaj njihovog Ustava vidljiv je vec u Clancima konfederacije, ratificiranim 1781, i kasnije, u Ustavu Sjedinjenih Drzava, koji je proistekao iz tih Clanaka.
O utjecaju Ustava Iroquois konfederacije na oceve-utemeljitelje i Ustav Sjedinjenih Drzava vrlo malo ljudi zna iako je americki Senat, 17. rujna 1987, na 200. obljetnicu sastavljanja Ustava (1787), usvojio rezoluciju kojom se sluzbeno priznaje doprinos Iroquoisa, sluzbeno potvrdjuje da je stvaranju americkog Ustava, kao model, posluzio njihov Great Law of Peace, Veliki zakon mira. Bez Iroquoisa, americka je vlada, doista, mogla biti puno drugacija.
Izvor: Poseban broj casopisa Smithsonian, izdan uz otvaranje National Museum of American Indian.