Prvotno znacenje izraza “suburbs,” za predgradja, bilo je, jednostavno, podrucja blizu grada, s brzim i lakim prijevozom do njega i bez uobicajenih pratecih gradskih problema – prenatrpanosti i kriminala. Potkraj 40-ih godina, izraz dobija novo znacenje, zahvaljujuci covjeku po imenu William Levitt i njegovim novim gradjevnim taktikama i metodama. Vec pocetkom 50-ih, cetvrtina Amerikanaca zivi na periferiji gradova. To 1960. godine – trecina; bijeg u predgradja se nastavlja i do 1990. godine – vise od polovice Amerikanaca zivi u njima; do 2000. godine - vise od 140 milijuna, odnosno, od 100 milijuna svih stambenih jedinica, u uporabi te godine, cak dvije trecine cine zasebne, obiteljske kuce, sve, naravno, imaju svoje travnjake i ukrasne vrtove.
“Amerika je zemlja predgradja. Niti jedna druga, s izuzetkom, mozda, Australije i Kanade,” pise Kenneth Jackson, profesor povijesti i drustvenih znanosti na sveucilistu Columbia, “nije svoje stanovnistvo tako masovno i tako nesmiljeno ‘rasula’ izvan svojih gradova kao sto je Amerika.”
Autor nekoliko knjiga na temu povijesti i razvoja americkih gradova, Jackson, u onoj pod naslovom Crabgrass Frontier (naslov je inspiriran ratom koji predgradja vjecno vode protiv travnjackog korova), navodi pismo perzijskog kralja, ispisano na glinenoj plocici, 539. godine prije Krista, u kojemu on govori o zadovoljstvima zivota u predgradju Ura. “Nase imanje...blizu je grada, za sve ono sto nam iz njega treba, ali kad dodjemo doma, daleko su i gradska vreva i prasina.”
Ur je davno nestao, ali ostala je zelja da se pobjegne iz grada. “Iskljucimo li seks i nasilje,” pisao je, prije nekoliko godina, Richard Lacayo u casopisu Time, “nema ljudskog nagona starijeg od onog da se nadje lijepa, udobna nastamba, koja previse ne kosta i koja je izvan grada, ali ne predaleko od njega.”
Kad je “drustveni arhitekt” William Levitt Amerikancima ponudio, i pristupacnim ucinio, upravo taj koncept, Amerikanci su masovno i poceli seliti u predgradja.
Levitt predgradja nije izmislio, ali svojim je kucama - s obavezne dvije spavaonice, sobom za dnevni boravak - kucama brzo, solidno i jeftino gradjenima, promijenio lice i dinamiku zivota u Sjedinjenim Drzavama. Sve je pocelo s povratkom americkih vojnika iz drugog svjetskog rata. Levitt, koji je s ocem i mladjim bratom gradjevinsku kompaniju osnovao jos 1929. i do rata gradio samo kuce za imucne Amerikance, po svrsetku rata mijenja poslovnu taktiku i gradjevinske metode. Njegova ideja bila je jednostavna – jedno polje krumpira, na Long Islandu, niti 40 km istocno od Manhattana, pretvoriti u planiranu prigradsku zajednicu, kompletnu s trgovackim centrima i rekreacijskim objektima, i podici u njoj 17.000 identicnih kuca za povratnike iz rata, opremiti ih hladnjacima, strojevima za pranje rublja, cak i televizijskim aparatima, i prodavati ih po cijeni ne visoj od 7.000 dolara. Sve to bas u vrijeme kad je zemlju zahvatila ozbiljna stambena kriza, a Levittovi, rata siti, zemljaci, “s libidom koji ce dati generaciju baby-boomera,” bili zeljni da se ostvari i njihov dijelic americkog sna.
Levittov san, medjutim, bio je 30 do 40 kuca na dan; mogao je graditi tako brzo, jer proces je gradnje podijelio na 27 operacija, za svaku od njih postojala je na gradilistu specijalizirana ekipa. Jedna je samo cement mijesala, druga drvo rezala, treca dijelove sastavljala, onda je dolazio red na tesare, pokrivace krovova, licioce – postojala je cak jedna ekipa za bijelu, druga za crvenu boju. Levittova je kompanija imala svoje sume i pilane u Oregonu i tako je za drvo mogla odrzavati nisku cijenu; za kucanske aparate, takodjer, jer ih nabavljala izravno od proizvodjaca, Levittova je kompanija cak i vlastite cavle izradjivala.
Cijeli je kompleks na Long Islandu bio dovrsen za tren oka i dobio ime – Levittown. Nesto sto je pocelo kao masovna proizvodnja, postalo je, mozda, najslavnije prigradsko naselje svijeta, zajednice poput Levittowna gradit ce se i u drugim zemljama..... a u Americi, u onom razdoblju odmah nakon drugog svjetskog rata, deseci i deseci nicu u nizu saveznih drzava (neki i pod istim imenom – Levittown), zahvaljujuci sve vecem broju automobila i cesta. Levittown je bio prvi nagovjestaj jednog novog nacina zivota u Sjedinjenim Drzavama. A travnjak oko kuce, ma koliko mali – kruna ponosnog vlasnistva. Ni kuce Levittowna nisu bile velike, ali imale su potencijala. Vlasnici su dodavali terase, krila, odrzavali travnjake ispred kuca. Glavni promicatelj “americkog sna” u onom razdoblju hladnoga rata, Levitt je volio govoriti:”Nitko tko ima vlastitu kucu i vrt ne moze postati komunist, jer ima previse posla.”
Uzalud upozoravanja drustvenih kriticara da iz jednolicnih prigradskih zajednica tipa Levittowna nema vise bijega, da ako kuce nisu razlicite, onda nema razlika niti medju njihovim stanarima, da je suburbia jedna isprazna kultura... masovni bijeg Amerikanaca u predgradja se nastavlja i vuce za sobom niz posljedica od kojih je raspad gradskih sredista samo jedna, zakrcenost cesta druga.
Kako objasniti taj americki fenomen? Po Kennethu Jacksonu, postoji nekoliko fundamentalnih razloga, medju njima – rasne predrasude, kojima je Amerika opsjednuta vec cetiri stoljeca, no buduci da zemlje ima, da je relativno jeftina i dostupna, Amerikanci, za razliku od nekih drugih koji su predrasudama mozda isto ispunjeni, sebi mogu priustiti bijeg od tog straha; zatim, Amerikanci su ljudi na kotacima; jedan od razloga je i jeftin, za Ameriku tipican, nacin gradnje kuca – unutarnji kostur gradi se od drveta, jer Amerika je, za razliku od mnogih drugih zemalja, bogata sumama; fenomenu je uvelike pripomogla, u slucaju Levittowna, ali ohrabruje ga i danas, i savezna vlada, svojom politikom i nizom olaksica za kupovinu kuca; a obzirom da je raspolozivost zemlje u Americi oduvijek velika, kontrola nad njenim koristenjem je cesto slaba.
Ono prvo predgradje, planirana zajednica Levittowna, bio je najveci trijumf Williama Levitta. Radnicka, “sljakerska” utopija. “Proizvod njegove vizije, ali ne i visokog dizajna. Na projektu Levittona nije bilo velikih arhitekata. Jednostavno,” istice Lacayo, “jedan je promucurni businessman uvidio apetit javnosti i pravovremeno odgovorio na njega.”
Od vremena Levittowna, znacenje izraza “suburb” opet se promijenilo, postalo je, zapravo, nejasno; neka su predgradja danas tako velika da vise lice na gradove, druga su dio gradova, ali izgledaju vise kao predgradja. I nisu vise za obicnog covjeka, radnika, nego za bogatiji, srednji i visi stalez Amerikanaca, kojima ne smeta sto dugo moraju putovati do radnog mjesta, vise im je stalo do rezidencijalnog statusa.
“Suburbs,” pise Kenneth Jackson u eseju”Examining the American Dream,” za knjigu “Defining a Nation,” urednika Davida Halberstama, u izdanju National Geographica, “predstavljaju nase krunsko fizicko dostignuce, vise od automobila i od nebodera; obiteljska kuca najpotpunije simbolizira bit americkog naroda.... Zelja za vlastitim domom, vjera da ce se jednoga dana nekako moci kupiti zasebna kuca i do nje garaza, bila je i jedna od najvaznijih stvari koja je do ovih obala dovela mnogog novodosljaka, privlacila jednako kao i sloboda govora, vjeroispovjesti i okupljanja.”