Od 25. rujna do 2. listopada u Sjedinjenim Državama se obilježava Tjedan zabranjenih knjiga. Američka udruga knjižnica i druge organizacije pokrovitelji su ove godišnje proslave prava na slobodu govora, koja javnosti ukazuje na načine na koje je to pravo tijekom godina bilo ugroženo. Ista tematika okosnica je nove knjige Nan Levinson, novinarke i predavača na Sveučilištu Tufts.
Pod naslovom "Outspoken: Free Speech Stories", Nan Levinson iznosi iskustva čitavog niza ljudi - od pisaca i umjetnika, pa do dužnosnika vlade i studenata - koji su svi iskušavali granice svog ustavom zajamčenog prava na slobodno izražavanje. Izričaj Prvog amandmana vrlo je jednostavan i izravan: on brani Kongresu da usvoji bilo koji zakon koji, među ostalim, ograničava slobodu govora. No, kako kaže Nan Levinson, taj kratki amandman oduvijek je stvarao sporove.
"Prije ili kasnije, Prvi amandman svakoga iznervira - teško je živjeti na visini vlastitih načela. Volimo slobodu govora za sebe, ali, često nas smeta što tu slobodu uživaju i drugi ljudi; njihov govor ne volimo. Upravo odatle izviru sukobi, i to je tema moje knjige."
Osobe o kojima knjiga govori bivale su optužene da nisu domoljubi, da su opsceni, da predstavljaju opasnost po nacionalnu sigurnost ili moral djece. Povezuje ih činjenica što su se usprotivili tim optužbama, bilo da su one potjecale od vladinih dužnosnika, poslodavaca, skupina građana ili aktivista s obje strane političkog spektra.
"Nisu to uvijek bili pravni slučajevi i nije uvijek vlada bila ta koja im je govorila da ne smiju o nečemu govoriti ili misliti ili zagovarati. No, u osnovi, u određenom trenutku nešto bi se dogodilo, a oni bi odbili zašutiti i povući se. Često, oni bi sami od toga napravili sudski slučaj, boreći se za pravo da misle, govore i stvaraju kako žele," kaže Nan Levinson.
Tako je bilo u slučaju pjesnikinje i spisateljice Margaret Randall, koja se, kao mlada žena, odselila u Meksiko, odrekla se američkog državljanstva i kasnije živjela u Nikaragvi i Kubi. Nostalgična za obitelji i rodnom grudom savezne države New Mexico, vratila se u Sjedinjene Države osamdesetih godina i podnijela molbu za 'zelenu kartu', odnosno dozvolu stalnog boravka. Američka vlada joj je odbila zahtjev na temelju zakona o imigraciji iz 1952, koji joj je dao pravo da zaniječe pravo boravka nedržavljanima koje bi se smatralo opasnima ili nelojalnim.
Margaret Randall vjeruje da joj je dozvola boravka bila zanijekana iz dva razloga: "Mislim da je jedan od razloga bio što sam živjela u Kubi i Nikaragvi, zemljama na koje se tada nije gledalo s puno simpatija. A, drugo, moje su knjige u najvećoj mjeri bile o ženama, o pričama žena iz tih dviju zemalja koje su doživljavale društvene promjene u svojim zemljama u vrlo pozitivnom svjetlu."
Gospođa Randall se godinama putem suda borila za svoje pravo i, na koncu i pobijedila.
Knjiga "Outspoken" bavi se, isto tako, i vrlo krhkom ravnotežom između naizgled suprotstavljenih prava. Nekoliko umjetnika je iskusilo uskraćivanje financiranja iz vladinih programa zato što su njihova djela bila doživljena kao pornografska ili svetogrdna. Njihovi su slučajevi ukazali na pitanje trebaju li porezni obveznici financirati umjetnost koju smatraju uvredljivom. Nan Levinson vjeruje da sloboda govora i tu pobjeđuje: "Porezi koje ja plaćam odlaze u svakojake svrhe, od kojih ja ponaosob mnoge ne bih financirala. No, to je dio društvenog ugovora. Mislim da je to samo dobro za Ameriku da se vidi da mi imamo povjerenja u naše umjetnike, da smo voljni podržati i stvari koje se mogu smatrati spornima. Mislim da to označava snažno društvo nasuprot uplašenom i represivnom društvenom sistemu."
Sloboda govora u vezi s homoseksualnim pitanjima posljednjih se godina našla pod posebno jakim udarom. Nan Levinson piše o dječjoj knjizi, naslovljenoj "Daddy's Roommate", "Tatin cimer", kao o najzabranjenijoj knjizi dvije godine za redom. Autor Michael Willhoite kaže da je knjigu napisao kako bi opisao sretnu obitelj jednog homoseksualnog oca, njegovog partnera i njegovog djeteta. Ta je knjiga, poput gromobrana, privukla pravu oluju kada je objavljena, početkom devedesetih. Roditelji i organizacije za promicanje obitelji zahtijevale su da knjiga bude uklonjena iz svih knjižnica i da ju se uopće ne spominje u školama. No, Michaelu Willhoitu je podrška stigla od strane knjižničara, koje on naziva pravim vojnicima u službi Prvog amandmana. Prije sretnog ishoda, međutim, primao je prijetnje smrću zbog kontroverze oko svoje knjige. Neki drugi ljudi izgubili su posao ili im je bilo uskraćeno financiranje; jedan odlični gimnazijalac izgubio je prestižnu školarinu za fakultet zato što se upravi njegove škole nije dopao sadržaj njegovog web sajta.
No, Nan Levinson vjeruje da, bez obzira kako jako ljudi nastojali ušutkati glasove koji im se ne sviđaju, oni na koncu nikad ne pobijede: "Ideje koje nam se ne sviđaju ipak će se čuti i oglasiti. Nemoguće je napraviti zakon koji će čuvati slobodu za dobre stvari, a zagušiti loše. Samo argumentirane rasprave pokažu na koncu što je dobro, a što loše. Mislim da je tako i puno bolje nego zagušiti stvari u začetku i stvoriti 'mučenike'."
S ratom protiv terorizma, u Sjedinjenim Državama ponovno ojačavaju rasprave oko slobode govora i nacionalne sigurnosti. Nan Levinson kaže da je svoju knjigu okončala pomiješanih osjećaja o stanju slobode govora u Americi: pesimistički zato što se rasprave uopće još vode, optimistički zato što vjeruje da je Amerika zemlja u kojoj se takve rasprave događaju, a ne budu ugušene izvan oka javnosti.