Američki Divlji zapad i opera! Ta dva pojma nije lako povezati, ali upravo je to učinio kompozitor Giacomo Puccini, izabravši Divlji zapad kao mjesto radnje jedne od svojih najboljih opera. Utemeljena na drami Davida Belascoa, "Djevojka sa Zlatnog zapada," ta talijanska opera je u Sjedinjenim Državama doživjela izvanredan uspjeh na premijeri, ali su je kasnije Amerikanci prepustili zaboravu. No to se možda mijenja.
"La Fanciulla del West" događa se, - jednako kao i u Belascovoj drami -, u jednom surovom logoru tragača za zlatom, u Kaliforniji. U izoliranoj zajednici desperadosa, sanjara i polusvijeta koji se nada bogatstvu, Minnie, vlasnica bara, koja održava nedjeljnu vjersku školu, i Ramerrez, alias Dick Johnson, zloglasni meksički bandit, umjesto zlata - pronalaze ljubav.
S pričom koja podsjeća na rane western filmove, ali otpjevanoj na talijanskom, ova se operu često naziva prvi 'špageti western'. To nije točno, a niti pravedno prema tom djelu, kaže William Berger, autor knjiga o Verdiju i Wagneru, koji trenutno piše knjigu o Pucciniju. "La Fanciulla" je složeno i glazbeno vrlo zrelo djelo. "Dugo, dugo godina, mnogi ponajbolji dirigenti s visine su gledali na Puccinija. Svi su željeli dirigirati Wagnera. Sada više nije tako. Čak i da je genijalni glazbenik, 'Fanciulla' je veliki izazov za svakog dirigenta".
Puccini je temu svoje američke opere otkrio za posjeta New Yorku, 1907, kada je u Metropolitanu prisustvovao premijerama svojih opera "Madame Butterfly" i "Manon Lescaut". Amerika se tada zaljubila u Puccinija, a i on u nju. U to je vrijeme vidio i predstavu "Djevojke sa Zlatnog zapada". "Volio je gledati kazališne predstave čak i na engleskom, premda nije znao niti riječi tog jezika. Smatrao je da, ako je predstava ostavila na njega takav dojam, bez da je znao jezik, onda je ona sjajan predložak za njegovu operu".
Posebice su mu se svidjeli neki elementi predstave: kartanje pokera, scena spašavanja, te lik snažne žene. Junakinja "La Fanciulle" možda jest podučavala u nedjeljnoj vjerskoj školi, ali je, isto tako, varala na kartama i pucala, kada je trebala spasiti svog voljenog Ramerreza.
Happy end na kraju opere jasno pokazuje da je Minnie spasila i dušu Dicka Johnsona, a ne samo njegov život. Koliko je to drugačije od tragične Madame Butterfly, Tosce ili Mimi, ističe William Berger. Puccini se vratio u New York 1910, na svjetsku premijeru "La Fanciulle del West", u kojoj su nastupili Enrico Caruso i Emmy Destinn, pod redateljskom palicom Artura Toscaninija. Predstava je doživjela ogroman uspjeh po čitavoj Americi i u drugim zemljama. Kasnije, međutim, više se nije izvodila, premda je Puccini ostao najpopularniji kompozitor opera. Jedan od razloga, kaže William Berger, sigurno se krije u činjenici da je produkcija "La Fanciulle" vrlo zathevna - ona zahtijeva jake glasove, poput izvođača Wagnerovih opera, ali, istodobno, pjevači moraju biti sposobni prenijeti Puccinijev stil mekih i toplih arija. Posljednjih godna, međutim, Puccinijevo remek-djelo počinje privlačiti novu publiku među mlađim ljubiteljima opere. "A ako se ne slažete sa mnom, samo slušajte dovoljno dugo dok se ne budete složili".
Kako kaže gospodin Berger, Puccini je svoje najbolje djelo posvetio Amerikancima, pa je i vrijeme da oni to nauče cijeniti.