Usred Arizone, stotinjak kilometara sjeverno od njenog glavnog grada, Phoenixa, na vrh jedne pustinjske mese, gradi se jedno zanimljivo eksperimentalno naselje. Buduci da je njegova izgradnja zapocela jos 1970. godine, ne bi se bas moglo reci da se radovi odvijaju punom parom; proteklih gotovo 35 godina bilo je ispunjeno brojnim preprekama i zastojima. No, vizija autora tog urbanistickog projekta – njegov odgovor nekontroliranom sirenju prigradskih naselja, odnosno americkom idealu “obiteljska kuca+ prostrani travnjak+garaza za dva automobila,” jos uvijek je ziva...
Neobicne zgrade, mastovite konstrukcije, betonski lukovi, tornjevi, polukupole...cempresi i masline, sve to tijesno isprepleteno i zgusnuto na vrh mese i pripijeno uz njene padine. Potpunu tisinu mjesta narusavaju samo brojna keramicka i metalna zvonca koja na stalnom vjetru proizvode skladnu i njeznu zvonjavu i stvaraju atmosferu nekog svetog grada. Zvonca se tu i izradjuju i mjestu su dala nadimak City of the Bells. Mjesto je poznato pod jos jednim nadimkom – City of the Future. Ime mu je, medjutim – Arcosanti. Mjestu ga je dao njegov graditelj, americki arhitekt talijanskog porijekla Paolo Soleri. Arcosanti potjece od triju rijeci – arhitektura, ekologija i Cosanti, a to je ime zaklade, Solerijeve neprofitne obrazovne organizacije.
Arcosanti je Solerijeva vizija boljeg drustva, prototip urbane zajednice izgradjen na Solerijevom konceptu arkologije, prototip kojim njegov autor zeli svijetu pokazati da veliki broj ljudi moze zivjeti na malom prostoru i u savrsenom skladu i sa sobom i s prirodnim okolisem.
Arcosanti je podignut na podrucju zasticene prirode, velicine 16 cetvornih kilometara. On sam, medjutim, zauzima niti puni cetvorni kilometar tog prostora. Na njemu, niz zgrada dovoljan za stanovanje 5.000 zitelja, a to je samo oko 10% prostora koji isti broj ljudi danas zauzima u tipicnim, prostranim americkim predgradjima. U Arcosantiju, medjutim, cesta nema, pa stoga ni automobila ni garaza. Arcosantijem se hoda, jer svakome je nadomak i radno mjesto i trgovina i nasadi jabuka i bresaka i staklenici za uzgoj povrca. Svakome je nadomak i divlja, netaknuta priroda. Svaka zgrada Arcosantija je visenamjenska – u jednoj peterokatnici, nalaze se, uz stambene prostore, i kafic i umjetnicka galerija i pekara. Za svijetlo, grijanje i hladjenje, koristi se, naravno, solarna energija. Zvuci idealisticki, ali mjesto nije ni komuna ni utopija, vec, po rijecima Paola Solerija, filozofa isto koliko i arhitekta – urbani laboratorij, u kojemu on isprobava svoju teoriju da je gusto napucena zajednica potrebna za nas dugorocni opstanak, odnosno – da je u arkologiji, njegovom konceptu grada koji utjelovljuje spoj arhitekture i ekologije, nas spas. Arkologija predlaze “cvrsto integriranu, kompaktnu, trodimenzionalnu urbanu formu koja je suprotnost sadasnjim predgradjima i njima svojstvenoj, rasipnoj potrosnje zemlje, energije i vremena, i koja ljude izoliraju jedne od drugih i od svojih zajednica. Kompleksifikacija,” kako je Soleri zove, “i minijaturizacija grada omogucavaju radikalnu zastitu zemljista, energije i resursa.”
Primjerice, arkeologiji je potrebno samo oko 2% zemljista za danasnje tipicno naselje priblizno istog broja stanovnika, koje na ceste i automobilske usluge odvaja vise od 60% svog zemljisnog prostora. Arkologija eliminira auto iz grada, jer potreba za prijevozom je nepostojeca, sve je ionako blizu i jedno do drugoga, pjesice bi bio jedini nacin kretanja, a to bi znatno unaprijedilo gradske uvjete zivota i umanjilo unistavanje prirodnog okolisa.
Solerijev Arcosanti ukljucuje sve njegove urbane ideale – uvecava medjusobno djelovanje i dostupnost koje asociramo s gradskim okruzjem; umanjuje potrosnju energije, sirovina i zemlje, te time smanjuje i zagadjenje okolisa i dopusta izravni dodir s prirodom, divljinom, koja je pred njegovim vratima.
Solerijeva poruka je jasna – ili nece biti obiteljskih kuca i besramnog prigradskog rasipnistva ili nece vise biti nas, ljudskih bica. No, ta poruka – Solerijeva “mrsava, stedljiva i odgovorna alternativa,” njegova vizija “vrlog, novog grada,” ocito ne dopire do usiju hiper-potrosackog, americkog drustva. O cemu govori i primjer glavnog projekta Solerijeve zaklade Cosanti, Arcosantija. Predvidjen za 5.000 dusa, u njemu danas, vise od 30 godina nakon sto je pocela njegova izgradnja, a najveci dio Arcosantija upravo je i izgradjen 70-ih godina i nista se bitno nije u njemu izmijenilo otada, zivi niti stotina. Vecina njih su studenti iz drugih zemalja; dolaze na predavanja i rad u radionicama; zahvaljujuci njima, koji se vracaju u svoje zemlje, ali i Solerijevim vlastitim globalnim putovanjima i predavanjima, njegova filozofija i vizija imale su utjecaja na arhitekturu diljem svijeta. Arcosanti, medjutim, danas sluzi kao obrazovni kompleks i jedan je od najduzih americkih eksperimenata. Svake godine i odrediste za oko 50.000 turista koji kupuju ona slavna i jedinstvena zvonca i tako potpomazu rad Arcosantija.
Jedno jedino dijete rodjeno je u njemu, prije sedam godina. Paolo Soleri, kojemu je danas 85 godina, zivi na rancu u blizini Arcosantija; rodjen je u Torinu, u Sjedinjene Drzave dosao 1947, i iducih nekoliko godina radio s Frankom Lloydom Wrightom, u Arizoni i Wisconsinu; medjunarodno priznanje stekao svojim dizajnom za jedan most, dizajnom koji je mjesto nasao u njujorskom muzeju Moderne umjetnosti; no, od 60-ih godina, Soleri se posvetio iskljucivo izgradnji alternativnih urbanih modela; Arcosanti je do sada njegova jedina prava arkologija. Soleri nije protiv gradova – eliminirate li gradove, nema vise ni civilizacije, kaze. Ali, industrijski ciljevi moraju se razvijati u tandemu s drustvenim i ekoloskim ciljevima. Za nas prenapucen planet, porucuje nam Paolo Soleri, potrebna je nova vrsta grada.