Osnovan 1954, Newport Jazz Festival bio je prvi americki festival jazza. I danas, nakon 50 godina, on ostaje najvazniji godisnji jazz-dogadjaj, u svijetu priznat kao neosporni “Granddaddy” svih glazbenih festivala. Ne bi ga vjerojatno bilo da nije bilo Georgea Weina ili, kako je netko rekao, da je Wein bio ista bolji jazz-pijanist, nista ne bi od Newporta bilo. Ovako, Wein, inace prilicno dobar jazz-pijanist, a i vokalist, svoje je mjesto i svoj zivotni poziv nasao upravo kao koncertni impresario. Postao najslavniji u svijetu jazz-impresario! Dobar dio svog zivota, George Wein, kojemu je danas 78 godina, ali mu energije ne manjka, od jazza je, sa jazzom i za jazz zivio. Zahvaljujuci njemu, Newport, Rhode Island, oduvijek poznat kao “ljetno igraliste americke aristokracije,” postao je mecca jazza; u jednom potpuno neocekivanom, ekskluzivnom, “high-society” miljeu, George Wein je jazz ucinio pristupacnim masama i stvorio model koji ce biti imitiran diljem svijeta. Za Weina, osobno, to i jest najvaznije nasljedje Newporta...
“Newport je promijenio strukturu izvodenja jazza, izvukao ga iz nocnih klubova, doveo do mjesta na kojemu, umjesto stotina, u njemu moze uzivati tisuce slusatelja, legitimizirao ga, uveo ga u kulturne ustanove i na sveucilista, donio mu respekt i donio mu zanimanje medija, sve je to pocelo 50-ih godina, od Newporta.”
Zahvaljujuci Newportu, rijec “jazz,” kako George Wein voli cesto ponavljati, prestala je biti “nepristojna.”
Istog je misljenja i Dan Morgenstern, direktor Instituta za studij jazza, ranije dugogodisnji urednik DownBeata....
“Ono sto, u ovih 50 godina, cesto zaboravljamo, to je da je upravo osnivanje Newporta u ogromnoj mjeri doprinijelo promicanju jazza. Bilo je koncerata, sjecam se dobro, i prije...u Benny Goodman u Carnegie Hallu i, pocev od 1943, Duke Ellington, svake godine... i jazz u Filharmoniji, ali jazz se, uglavnom, mogao cuti ili u zadimljenim klubovima ili u plesnim dvoranama; u Newportu, jazz je izisao na svijetlo dana, doslovno, s poslijepodnevnim koncertima na otvorenom, vecernjim takodjer, i u prekrasnom okruzju....Bio je to veliki iskorak za taj glazbeni zanr, festival u Newportu otvorio je novo razdoblje u nacinu prezentiranja jazza,” rekao je Morgenstern, “bio od ogromnog znacaja u osnivanju niza drugih festivala, on je doista zaceo eru festivala, u svijetu i u Sjedinjenim Drzavama, festivala malih i velikih i najrazlicitijih, kad je jazz u pitanju - od Dixielanda do avangardnog jazza. Po mojoj konzervativnoj procjeni,” dodao je Morgenstern, “niklo ih je barem pet stotina i to je fantasticno, izvanredno nasljedje Newporta.” George Wein misli da ih ima i vise, blizu tisucu, a kao izvrsni direktor Festival Productions, Inc., sa sjedistem u New Yorku, on je i producent velikog broja tih festivala – medju njima onih u New Yorku, Washingtonu, Los Angelesu, trideset i pet godina vec i festivala jazza u New Orleansu, jazz-festivala u Seoulu, u Sjevernoj Koreji, jazz-festivala u Madarau, u Japanu, festivala u Evropi, u Nici, taj mu je i jedan od najdrazih, a i Francuska je Weinea odlikovala ordenom Legije casti, za njegov doprinos francuskoj kulturi, a u Newportu, uz festival jazza Wein je i producent jednako slavnog Newport folk-festivala, koji je poceo 1959, a u povijest usao 1965, nastupom Boba Dylana koji je akusticnu zamijenio elektricnom gitarom tada, na veliko i glasno prosvjedovanje ljubitelja tradicionalnog folka.
No, Newport Jazz Festival taj je koji se jos uvijek smatra onim “jednim, jedinim,” nakon svih njegovih 50 godina.
Za Dana Morgensterna, koji je bio na gotovo svakom od 50 festivala, kao novinar DownBeata i nekih drugih jazz-casopisa, vazno nasljedje Newporta je i utjecaj koji je on imao na karijere pojedinih jazz-glazbenika, ali jos jednu stvar istice – vidjeti, onih prvih godina festivala, sve one glazbenike kako se, iza pozornice, susrecu, pozdravljaju, grle i ljube, jer vecina je radila po klubovima ili vjecno putovala i nikad nije imala prilike upoznati, a kamoli slusati druge. “Bila je to velika stvar za glazbu koju danas, mislim, uzimamo zdravo za gotovo,” rekao je Morgenstern. Weinova vizija je i bila “okupiti svakoga u jazzu, bez obzira na stil – moderni jazz, swing, Dixieland, cijeli spektar jazza na jednom mjestu, za veliku i veselu obiteljsku festu,” jer Wein je jazz i dozivljavao kao “obiteljsku stvar, svatko tko ga dobro zna svirati, dobrodosao je,” inzistirao je on. Stoga se, na onim prvim festivalima, i mogao cuti svatko, od Louisa Armstronga do... Lennyja Tristana! Priliku da tu ideju sprovede u djelo pruzili su Weinu Elaine i Louis Lorillard, iz bogataske, ladanjske zajednice Newporta, kad su mu se oni pozalili da im je dosadno tamo za ljetnih dana, da nicega nema. S njima kao sponzorima, George Wein, tada vlasnik bostonskog jazz-kluba Storyville, predlozio je osnivanje jazz-festivala iako, priznaje, pojma nije imao od cega bi se jazz-festival sastojao. Ali, Wein je znao sto ljude privlaci, znao je i ako tako nesto osnuje, ljudi ce doci. I dosli su, na onaj prvi festival, njih 11.000. Bi li ista promijenio, bi li ista drugacije ucinio, da ponovno ima priliku?
“Oh, na to mi je pitanje tesko odgovoriti...nikad nisam imao motivaciju za nesto posebno ili odredjeno, samo motivaciju da uvijek radim nesto, moj mozak, znate, nikad ne miruje....Ali, nisam nikad kanio biti festivalski producent, zato i ne mogu reci da li bih, i sto, mijenjao, sve se to jednostavno samo od sebe dogodilo. Ali, kad me vec pitate,” nastavio je Wein, “mislim da bih na pocetku te karijere nastojao nauciti vise o tome kako raditi s gradovima, s gradskim vlastima, to bi mi puno olaksalo posao, jer kad postavljate festival, u bilo kojem mjestu, morate znati da to nece biti samo glazba, koncert u nekom parku, na nekom prostoru, nego da ce se to odraziti na cijelu zajednicu i ako ona cijela nije ukljucena i ako ideji nije naklonjena, dolazi do narusavanja njenog zivota i do ozbiljnih problema. Ako bih ista mogao promijeniti, to bi bilo to,” rekao je George Wein, “naucio bih kako malo vise politicki raditi sa zajednicom i gradskim vlastima.”
Ozbiljni problemi su i iskrsli, vec godinu dana nakon odrzavanja prvog festivala. Zitelji Newporta pokazali su otpor prema crnackim glazbenicima, a oni, osjecajuci rasizam Newporta, takodjer su doprinijeli klimi neprijateljstva i nerazumijevanja. Georgeu Weinu je u rjesavanju tog problema puno pomogao jedan drugi legendarni jazz impresario i producent, John Hammond, sam porijeklom iz bogataske obitelji Vanderbuilta, koji je u Newport, zadnje mjesto u Americi u kojemu biste ocekivali da cete je naci, donio demokraciju. Sa svojim skromnim afroamerickim korijenima, jazz ce biti prihvacen u tom americkom bastionu bjelackih privilegija i bogatstva i donijeti mu i siroko zanimanje medija i Hollywooda.
Bit ce i drugih “smetnji,” kako je Wein, u razgovoru, nazvao studentske nerede 1960. i one do kojih je doslo 1971. godine. Te godine, gradsko vijece Newporta je i odlucilo uskratiti dozvolu za odrzavanje buducih festivala i George Wein je, na nagovor oca i uz pomoc svoje “desne ruke,” Charlieja Bourgeoisa, festival prenio u New York City, u dvorane Avery Fisher i Carnegie Halla. Newport Jazz Festival u Newport ce se opet vratiti, i biti toplo docekan, tek 1981. godine. “Povratak je bio trijumfalan,” kaze George Wein, a desetogodisnje izgnanstvo iz Newporta imalo je i jednu dobru stranu – osnivanje njujorskog jazz-festivala koji traje, eto, vec isto preko 30 godina.
U proteklih 50 godina, Newport Jazz festival, a s njim i George Wein – evropski Zidov, ozenjen vec 45 godina Amerikankom africkog porijekla, prezivjeli su i rasizam i prosvjede jednog dijela zitelja Newporta i nerede koji su festival zatvorili i u New York ga prognali, prezivio je i kontrafestival postavljen u Newportu 1960. zbog toga jer je Wein, u svoj, ukljucio Kingston Trio, Earthu Kitt i neke druge ne-jazz glazbenike, prebrodio financijske teskoce i mnoge promjene u glazbenim ukusima, mnoge pomake glazbenog terena. Svako veliko ime jazza, kao sto mozete i zamisliti, nastupilo je na Newport festivalu u ovih pola stoljeca, ali i mnoga je nova karijera na njemu bila zaceta. Od onih koji su vec bili legende - Louis Armstrong, sa svojim All-Starsima, on je bio “inventar” festivala, pa Jack Teagarden i Bobby Hackett i kvartet Theloniusa Monka, Coltrane, Miles i Mingus.... “80 godina mladi,” kako Morgenstern rece, Eubie Blake, pa Mahalia Jackson, Willie “The Lion” Smith, Erroll Garner, Dave Brubeck, Billie Holiday, Oscar Peterson, Charlie Parker, Stan Getz, Count Basie.......lista onih koji su nastupali na Newportu cita se kao “Tko je tko” iz svijeta jazza. Bio je tu, 1958, i Ray Charles, kad jos ni poznat nije bio, pa onda Jimmy Smith koji je “upravo snimio svoj prvi album za Blue Note,” prisjeca se Dan Morgenstern, “i u Newportu dao velicanstven nastup, nitko do tada nije na jazz-orguljama tako svirao,” pa Muddy Waters, kojega, do nastupa u Newportu, nitko izvan Chicaga jos nije bio ni cuo, jedne je veceri i Langston Hughes svoju poeziju citao.....a bilo je i onih kojima je Newport karijeru ozivio, poput Ellingtona, koji je izjavio: “U Newportu sam se opet rodio.”
Ellingtonov nastup 7. srpnja 1956, bio je, naime, u trenutku kad je njegova karijera stagnirala. Ali, upravo taj nastup, i Ellingtonova kompozicija iz 1937, Diminuendo and Crescendo In Blue, u izvedbi Ellingtonovog orkestra i s onim maratonskim solom tenor-saksofonista Paula Gonsalvesa, ono je na sto ce vecina i pomisliti vec na spomen Newport jazz-festivala. Taj je nastup Ellingtona stavio i na naslovnicu casopisa Time, u kolovozu te, 1956, godine.
Dan Morgenstern, kao nezaboravan, istice jos i nastup trija Errolla Garnera, negdje potkraj 50-ih ili pocetkom 60-ih godina, kad je Garner nastupio, iste veceri, prije Dukea Ellingtona, i bio tako sjajan “da sam cak i ja,” dodao je Morgenstern, “a od mene veceg ljubitelja Ellingtona vjerojatno nema, morao priznati – nece Dukeu i njegovom bandu biti lako nastaviti tamo gdje je stao trio Errolla Garnera. Zalim svakoga tko ga nije imao prilike vidjeti i cuti tada. Za mene,” prisjeca se Morgenstern, “to je bila jedna od najnezaboravnijih veceri Newporta!” Nezaboravna i za Georgea Weina, utemeljitelja festivala, o njoj on podrobno i govori u svojoj autobiografiji Myself Among Others, izdanoj u svibnju prosle godine, i u travnju ove, kao brosirano izdanje. No, ta je vecer samo jedna od mnogih nezaboravnih u Newportu i u zivotu Georgea Weina, covjeka koji je u jazzu poznavao doslovno svakoga. Wein, koji je, u prvom redu, na festivalu jazz zelio predstaviti, kako je rekao, od “J” do “Z”, eksperimentirao je i s rockom; i o tome detaljno i otvoreno pise u autobiografiji, no s ukljucivanjem Jethro Tull, Led Zeppelin, Mothers of Invention, Sly and the Family Stone.....na Newport jazz-festival, imao je manje uspjeha nego sa jazzom. Jazz-puristi su Weina kritizirali, Dan Morgenstern misli da je ukljucivanje rockera mozda i dovelo do onih izgreda, 1971, jer oni su privukli publiku koja nije bila bas prikladna za jazz-festival iako, dodao je, ponekad treba riskirati, treba estetiku na kocku staviti kako bi se uopce moglo odrzati i nastaviti, unatoc saznanju da ce takva odluka uvijek biti mac s dvije ostrice. Wein kaze da je zelio publiku prosiriti i ne misli da je time oduzeo na cistoci jazz-umjetnosti. “Kad smo, 1958, ukljucili Chucka Berryja,” rekao je, “kad smo odlucili da festival mora biti vise ukljuciv kad su u pitanju razne glazbene tradicije, to je potpuno promijenilo nacin na koji ce jazz-festivali biti organizirani diljem svijeta, rock i blues znacajno ce utjecati na prezentaciju jazza. Po meni, to se u Newport uklapalo i sasvim je fino funkcioniralo. Medjutim, iako sam time dobio vecu publiku, gubio sam kreativnu kontrolu. Smatrao sam, ipak, da komercijalni umjetnici ne moraju nuzno podalje drzati onu publiku koja dolazi zbog cistoce umjetnosti.” George Wein je godinama uspjesno odrzavao ravnotezu izmedju komercijalnog i cistog i vjerodostojnog. Ove je godine promijenio pristup:
“Ove smo godine odlucili vratiti se cistom jazzu i imali smo ogromnog uspjeha, bio je to jedan od najboljih festivala koje sam ikada u zivotu postavio....Imali smo Davea Brubecka, on je otvorio 50. festival, on je na Newportu sudjelovao cesce od bilo kojeg drugog glazbenika, imali smo Randyja Breckera, Dianne Reeves, Kena Peplowskog, Clarka Terryja, Rona Cartera, imali smo Harryja Connicka, Herbieja Hancocka, Waynea Shortera, imali smo, na 50. Newportu, puno dobrog jazza. Ako ista sada zelim izmijeniti u tom i u drugim festivalima, onda je to unijeti u njih vise cistog jazza, improvizacija. Toliko je sjajnih jazz-umjetnika danas, zelio bih da sto veci broj njih predstavim festivalskoj publici. Buducnost jazza vrlo dobro izgleda, znam da nikad nece preteci popularnost rocka, no to nas ni ne brine ni ne zanima. Postoji publika za rock, ali postoji i publika za jazz, u ovoj zemlji od 200,300 milijuna ljudi, dva posto publike, znaci – 4 do 5 milijuna, vjerna je jazz-publika, to je dobra brojka, pomnozite to diljem svijeta i mislim da nema razloga biti zabrinut za buducnost jazza. Newport ce uvijek biti posebno mjesto, uvijek otvoreno, novim generacijama jazz-glazbenika.”
George Wein, legendarni jazz-impresario, producent Newporta i niza drugih znacajnih jazz-festivala, ovdje i izvan Sjedinjenih Drzava, nikad nije napustio svoj glasovir. Sa svojim orkestrom Newport All-Stars gostovao je diljem Amerike, Evrope, u Japanu, ranije ove godine poveo je, povodom 50. obljetnice Newporta, tu izvanrednu skupinu glazbenika na turneju kroz 55 americkih gradova, a i njegova vlastita diskografija broji nekih 40-ak albuma; svirao je s besmrtnicima poput Lestera Younga, Sidneyja Becheta, Pee Wee Russella, Lionela Hamptona, Charlieja Parkera....bili su to trenuci za koje kaze da predstavljaju biserje njegovog zivota, licnosti su to koje su, po njegovim rijecima, bile i raison d’etre da ostane u businessu jazza, ali ne moze prezaliti, priznao je, sto nikad nije svirao - s orkestrom Bennyja Goodmana. “Njihov pijanist, Teddy Wilson, bio je moj idol, moljakao sam Bennyja da me pusti da s njima sviram, govorio mu kako sam sanjao o tome da ce me jedan dan cuti, slucajno, na radiju, dok vozi u automobilu i reci – tko je to?!, potraziti me i pozvati da se njegovom orkestru pridruzim, medjutim,” dodaje George Wein kroz glasan smijeh, “Benny nije htio ni cuti, rekao mi je – ma, zaboravi mali, i – odustao sam, zaboravio.”
Sto slavni jazz-impresario George Wein slusa za svoju dusu, u slobodnim trenucima?
“Za vlastiti uzitak, znate, to je uvijek razdoblje iz kojega ste potekli, to ne znaci da ne volim ili da ne postujem drugu glazbu, druge glazbenike, ali ja sam, kao glazbenik, stasao na swingu. Kad cujem dobrog Ellingtona ili Armstronga, Lestera Younga i Billie Holiday, kad cujem Pee Wee Russella, Vica Dickensona....kad njih cujem, znam da meni govore. Oci mi se onda suzama ispune, to su moji korijeni. Volim Gillespieja, volim Charlieja Parkera, ali nitko nikad nece moci zamijeniti Arta Tatuma, nitko ne moze svirati poput njega. Emocionalno, ja sam jos uvijek u tim vremenima, u umjetnickom smislu, na danasnjem sam trzistu, ali to je druga prica....”
George Wein je dobitnik mnogih priznanja i nagrada – od onih iz Bijele kuce, iz ruku nekoliko americkih predsjednika, i odlicja drugih zemalja, do nebrojenih iz svijeta glazbe, opcenito, jazza posebno. “Pedeset godina Newporta,” rekao je Dan Morgenstern, direktor Instituta za studij jazza, “izvanredna je kolicina glazbe, ne mogu ga usporediti ni sa cim drugim, osim mozda s festivalom u Beyreuthu. To sto je cijela stvar djelo samo jednog covjeka, Georgea Weina, i tek sacice pomagaca, cini 50 godina Newporta jos izvanrednijim, jos monumentalnijim postignucem.” Povodom 50. obljetnice Newport jazz-festivala diskografska kuca Columbia izdala je album na tri kompakt-diska, pod naslovom Happy Birthday, Newport!
50 Swinging Years. Izbor je to koncertnih snimki s naglaskom, po zelji Georgea Weina, na swingu i na tradicionalnom jazzu. Culi smo s tog albuma samo malo Countea Basieja, samo malo Weinovih All-Starsa i samo malo Louisa Armstronga. Louis i za kraj ovog priloga, ali ne s tog albuma nego s onoga pod naslovom Happy Birthday, Louis, snimke s koncerta odrzanog u Newportu, u cast Louisovog 70. rodjendana. Buduci da su oba moja sugovornika, i Dan Morgenstern i osnivac Newporta - George Wein, posebno istaknuli Willisa Connovera, legendarnog voditelja jazz-programa Glasa Amerike kao i dugogodisnjeg voditelja Newport festivala, kao covjeka zasluznog za njegovo emitiranje, na valovima Glasa Amerike, diljem svijeta, evo Willisa koji i najavljuje Louisa, u Newportu, 1. srpnja, 1960. godine, sa Louisovom “theme song” – “When It’s Sleepy Time Down South.” Za Georgea Weina, taj je koncert jedan od onih koji mu je donio najvise uzitka!