Malo je onih koje odmah prepoznajemo po imenima – Elvis, Marylin, Julia... Julia, “grande dame” kulinarstva, zena koja je, pod parolom “visoka kuhinja za – obicnog covjeka!”, stubokom izmijenila nacin na koji jede Amerika i milijune Amerikanaca naucila kako treba kuhati, milijune drugih kako u hrani i vinu uzivati. Ali, Julia je davno presla granice svijeta hrane i postala “nacionalna ikona”, “narodno blago” Sjedinjenih Drzava.
Svojom impozantnom pojavom, svojim visokim glasom, svojim nepretencioznim nastupom, svojom istinskom, neskrivenom strascu za hranom, Julia je, za Amerikance, demistificirala haute cuisine i unijela je u svaciji dom. Njen prvi TV-show – The French Chef, emitiran je 1963, u programu bostonske Obrazovne televizije, kako se tada zvala neprofitna tv-mreza PBS....“Welcome to the French Chef, I am Julia Child......”
.... i rodila se prva kulinarska zvijezda, pocela slavna, cetrdeset godina duga, karijera Julije Child, u 51. godini njenog zivota! Kao stvorene su bile jedna za drugu – televizija i Julia. Visoka, nezgrapna i beskrajno zabavna (a da joj to uopce nije bila namjera), Julia bi se, zasukanih rukava, odmah latila pileta, jastoga, ribe, zeca... vitlala onim svojim zastracujucim nozem ispred kamera ili golim rukama transirala pecenog purana ili junecu przolicu i rebra, po vlastitom bi se tijelu pljesnula kad je trebalo demonstrirati s kojeg dijela govedje polovice je, recimo, odrezak za steak Diana... stalno bi joj nesto padalo sa stola ili mimo tave i lonca.
Samo pokupite i vratite, nitko nece znati, lezerno bi komentirala i onda sama, pred milijunskom publikom, skupljala dijelove omleta koji su umjesto u tavi zavrsili po cijeloj povrsini stednjaka ili prstima u nju vracala palacinku koja joj je pobjegla. I usput demonstrirala komplicirane kulinarske tehnike Francuza, zastrasujuce nehajno flambirala, predstavljala sastojke i jela za koje Amerika nikad nije cula, svakako im imena nije izgovarati mogla. Julia je, jednorucno, podigla kulinarske standarde Amerike. Milijuni Amerikanaca bili su opcinjeni njenim programima, milijune je Julia i uvjerila da kuhanje ne mora biti dosadan svakodnevni posao i gnjavaza nego umjetnost koja je dostupna i njima. Milijune Amerikanaca oslobodila je straha od - kuhanja, ulila im samopouzdanja – Ako moze Julia, mogu i ja!, razvila u njih osjecaj pustolovnoga, pokazala im kako svladati umjetnost francuskog kuhanja i istovremeno uzivati u radostima stola. U milijunima je zelja za kuhanjem uvijek i bila veca od zelje za jelom, nakon njenih programa. Bila je duhovita, znatizeljna, spontana, jednostavna, prakticna, zarazno zdravog apetita, bila je “od naroda.”
Njen se telefonski broj lako mogao naci u imeniku Massachusettsa, mnoga bi ga panicna dusa i okrenula, a demokratska Julia svakome se javljala i stvar spasavala kad bi nekome souffle pao ili se tijesto za baguette ne bi diglo.
Jednako lako bilo je dobiti i njenog bliskog prijatelja i dugogodisnjeg suradnika, slavnog francuskog kuhara koji zivi i radi u Sjedinjenim Drzavama – Jacquesa Pepina. U vrijeme kad su zene u Americi pocele kuhinju ostavljati i druge karijere slijediti, Julia je govorila da je OK u kuhinji biti i kuhati na radost supruga i obitelji, istaknuo je on; i ne samo to, vise je otada i muskaraca koji su na sebe pregace stavili. No, on ce Juliju i po necem drugom pamtiti:
“Toliko je entuzijazma unosila u ono sto je radila,” kaze Monsieur Pepin, “i do zadnjeg je casa i radila. Samo mjesec dana prije njene smrti, kad sam s njom razgovarao telefonom, nije se ni na sto zalila tada, nije se zalila nikada, uvijek vedra, pozitivna, sretna, uvijek je za zivot i imala velikog apetita. Svima ce nam nedostajati, a moj zivot bit ce bez Julije zacijelo tmurniji!
Uvijek smo se salili kako smo zajedno poceli kuhati, 1949. godine, kad je meni bilo 13 godina, tad sam i otisao u naukovanje, iste je godine i ona pocela, ali starija od mene, barem 20 godina, i u slavnoj skoli Cordon Bleu, u Parizu....Dakle, na neki smo nacin poceli zajedno, bila je zaljubljena u francusku kuhinju i nacine pripremanja hrane i drzala se cvrsto pisanog slova, nikad nije odstupala, ali kad god je mogla, slozeni bi proces pojednostavila, razgradila bi ga u jednostavniji americki nacin, kako bi ljudi mogli razumijeti to sto je ona radila.
Bila je voljna i spremna na sve, cak i na pogreske pred kamerom, a to je ljude cinilo opustenijima, mislili su – mogu onda i ja to sto radi Julia. S druge strane, bila je i vrlo ozbiljna, zeljela je ljude nauciti, to je za nju bila najvaznija stvar, nauciti druge kako se kuha, i u tome je bila jako dobra, i jako zabavna, ali nije se trudila da bude zabavna, ipak je to bila i to je ljude privlacilo, bila im je simpaticna i bliska.”
Scena je danas puna sjajnih kuhara, zahvaljujuci dobrim dijelom Juliji Child, dodao je Monsieur Pepin. Kad je Julia pocela, nitko to nije radio na televiziji, bila je sama. James Beard je, istina, probao slicno prije nje, ali nije bio bas dobar, nije bio stvoren za teleziviju. Julia, The French Chef, nije bila ni profesionalni kuhar ni Francuskinja, ali postat ce sustinska francuska kuharica, jer bila je u kuhinji i bila je autoritativna i mnoge zene ohrabrila da u taj business udju, da karijere naprave upravo od kuhanja.
“U to vrijeme, kuhinja u kuci bila je domena zena, muskarac nije u nju ulazio, a sada, trideset godina kasnije,” istice M. Pepin, “ja imam 80-90 muskaraca medju svojim studentima; s druge strane, puno je vise zena-profesionalnih kuhara nego ikad prije, zahvaljujuci, opet dobrim dijelom, Juliji Child.”
Na kraju, Jacques Pepin je jos dodao:”Tako sam sretan bio, prije par godina, kad sam joj, u Bostonu, urucio Legion d’Honor, odlicje francuske vlade, bila je jako ponosna. Po mojem misljenju, davno prije ga je trebala dobiti. Ja cu je uvijek pamtiti po joie de vivre, kad god smo se trebali naci, znao sam da cemo uzivati u hrani, vinu, razgovoru. Sve sto je radila u zivotu, radila je s uzitkom i veseljem, takva je bila, takvu cu je u sjecanju nositi. Julia nikad nije imala vremena za gluposti i besmislice.”
Autorica 11 kapitalnih knjiga o kuhanju, dobitnica nebrojenih nagrada, kulinarskih jednako kao i televizijskih, za kvalitet programa, i najviseg francuskog odlicja, za zblizavanje dviju zemalja, Julia je, s Robertom Mondavijem, 1981, utemeljila American Institute of Wine and Food, obrazovni centar posvecen umjetnosti kulinarstva, koji danas ima ogranke diljem Sjedinjenih Drzava.
Zena koja ce postati najvaznija kulinarska licnost i, zbog toga, jedna od najznacajnijih zena Amerike 20. stoljeca, zena cije ime je postalo sinonimno s dobrim kuhanjem, prva osoba koja je Ameriku pozdravila onim krepkim “Bon Apetit!,” i postala vodeci americki simbol okusnih zadovoljstava, do svoje 34. godine nije kuhacu u ruke uzela, znala je samo jesti, cesto bi govorila. Tek je zbog supruga Paula, gurmana, poznavatelja biranih jela i vina, pocela uciti kako se kuha. Na njemu bi i isprobavala jela koja je naucila kad se u Parizu upisala u Cordon Bleu skolu kuhanja.
U obiteljskom domu, u Pasadeni, sluzavka je pripremala jela; od majke je samo ponekad dolazio prekuhani grasak i prepecena govedina, nasljedjena britanska kuhinja. Zahvaljujuci suprugu-americkom diplomatu, kojeg je upoznala na Cejlonu, kamo je i sama dosla radeci za Office of Strategic Services, pretecu CIA-e, Julia ce, s Paulom, zivjeti kasnije u nekoliko evropskih metropola, ali godine provedene u Parizu, u drustvu legendarnih Simone Beck i Louisette Bertholle, s kojima je osnovala neformalnu skolu kuhanja – L’Ecole des Trois Gourmandes, i potom, zajedno s njima, na osamsto stranica knjige Mastering the Art of French Cooking, opisala kako ovladati umjetnoscu francuskog kuhanja... te godine bit ce kljucne za Julijinu americku karijeru. Dvije godine po objavljivanju, 1963, ta ce knjiga dovesti Juliju na americku televiziju.
Julia se nikad nije povodila za trendovima, za “modom dana,” zaobilazila ih je mudro i samo svoj kurs slijedila. Prezirala je gotova, smrznuta jela, juhe u vrecicama... rugala se pomodnim, kvazi-zdravim trendovima, govorila “to je neprirodna i nemoralna hrana.” Kad je svatko poceo jesti povrce sa grilla, Julia je govorila – mrzim povrce s grilla, sirovo je i izgorjelo u isto vrijeme!
Zgrazala se nad americkom opsesijom drzanja dijeta, sama kuhala s epskim kolicinama maslaca i vrhnja, kalvinizmu, ponavljala je, u kuhinji nema mjesta, osim ako tako ne nalaze vasa zdravstvena situacija, sve treba jesti, ali umjereno i uvijek naglasavala – ali umjerenost je najbolja onda kad je – umjerena! Je li zivot vrijedan zivjeti bez – malo maslaca?! Jedite, pijte, budite pametni i uzivajte, bio je Julijin savjet Amerikancima. I jos jedan – nadjite u zivotu ono sto volite, i to, sa strascu i ljubavlju, radite do kraja!
Adekvatan bar i socan hamburger ili jednostavno - meso i gin, bio je Julijin odgovor na pitanje o tajni njenog dugog zivota. Umrla je samo par dana prije svog 92. rodjendana.
No, iznad svega, Julia Child se borila protiv snobizma, protiv vjerovanja da je francuska kuhinja rafinirana, komplicirana i samo za one dubokog dzepa. Francuske je metode kuhanja slobodno i velikodusno, i na onaj svoj poslovicno nespretan nacin, primijenjivala koristeci stalno sastojke Made in USA.
Julia nije samo radikalno promijenila nacin na koji Amerika doma kuha; zahvaljujuci dobrim dijelom bas njoj, restorani New Yorka, San Francisca, Las Vegasa i mnogog drugog americkog grada danas su jednako dobri kao i oni Pariza!
Svaki je Julijin program zavrsavao rijecima... “This is Julia Child, Bon Apetit!” Julia je Ameriku naucila kako kuhati i sto je jos vaznije – kako jesti....Te dvije rijeci – Bon Apetit!, bile su prve koje su Amerikanci naucili s pouzdanjem izgovarati i najbolji su i najjednostavniji recept koji je ikome mogla ostaviti!