Sve više zemalja, na svim kontinentima, poseže za uslugama privatnih vojnih firmi. Procvatu ovog kontroverznog biznisa, koji je zaslužan za svojevrsnu “privatizaciju ratovanja”, posebno je pogodovao rat u Iraku.
Riječ je o vojnicima koji salutiraju ne zastavi vlastite zemlje, već onom tko ih plaća. Korišteni su u nizu kontroverznih situacija – pogotovo kad je zemlji iz koje potječu bilo stalo da “zavara trag”, ali da u isto vrijeme postigne određene nacionalne ciljeve. Nekoć ih se nazivalo “plaćenicima” - danas uposlenicima “privatnog vojnog sektora.” Poslodavci ih žele zbog njihovih specifičnih odlika – kaže John Pike, iz organizacije 'globalsecurity.org'. "Riječ je o ljudima koji su, po svojoj prirodi, skloni nasilju i znaju ga koristiti – bolje od normalnog čovjeka. U mnogim slučajevima, poslodavac jednosatvno treba nekoga tko će dobro obaviti neki agresivni, nasilni zadatak".
Primjeri angažmana privatnih vojnih tvrtki sa Zapada vrlo su brojni. Tvrtka Executive Outcomes je tijekom devedesetih djelovala u nizu afričkih zemalja, na poziv tamošnjih vlada. Tvrtka Sandline je na molbu vlade Papue Nove Gvineje ugušila pobunu koja je prijetila tamošnjem unosnom biznisu s rudama. Ista je tvrtka i u Sierra Leoneu porazila pobunjenike – nakon što je Britanija odustala od misije u toj zemlji.
Pratap Chatterjee, koji radi za organizaciju Corporate Watch, koja prati djelatnost privatnih vojnih firmi, kaže da je zajedničko ovim misijama to što se temelje na iskorištavanju afričkog mineralnog bogatstva. "U manjim zemljama, te tvrtke se plaćaju novcem zarađenim od prodaje zlata, nafte, dijamanata – bilo čega što ta zemlja ima. Ponekad, iako vrlo rijetko, tvrtke su plaćene koncesijom za iskorištavanje te sirovine".
Međutim, sve su češće vojne tvrtke koje ne nude vlastite ratnike, već jedino instrukture, savjetnike i vojne konzultante. Upravo će ovakvi djelatnici za privatni vojni sektor u Iraku zaraditi oko 50 milijardi dolara. O strukturi ove poslovne grane govori Doug Brooks, iz organizacije International peace Operations. "Postoje tri kategorije takvih tvrtki – prve pružaju logističke usluge, druge uvježbavaju regularnu vojsku i policiju, a tvrtke iz treće grupe izravno rade na održavanju sigurnosti".
U Iraku, djelatnici logističkih privatnih firmi voze kamione te obavljaju niz drugih pozadinskih poslova koje su u prošlosti obavljali vojnici. Danas, u Iraku, američke se vojnike zato jedino može naći u prvim redovima bojišnice, a ne u kuhinji, uredu ili praonici rublja. Uz to, svi tjelohranitelji glavnih američkih dužnosnika, kao i iračkih političara, su djelatnici američkih i britanskih sigurnosnih firmi. Jedan od problema ovog novog poslovnog sektora je to da rad ovih firmi nije reguliran, niti domaćim a niti međunarodnim zakonima.
Doug Brooks, kaže da bi njegova organizacija željela da se to što brže učini. "S naše točke gledišta, mi bi željeli da se stvari formaliziraju; da se zna što privatna vojna firma smije činiti a što ne".
Međutim, na tome nije učinjen niti prvi korak – niti u zemljama poput Britanije, koja ima više izvrsnih privatnih vojnih firmi, a niti u Jedinjenim narodima. Međutim skandali vezani uz neke od ovih tvrtk – na Balkanu, na Haitiju, a posebno u iračkom zatvoru Abu Ghraib – ukazuju da je potrebna mnogo veća transparentnost i odgovornost privatnog vojnog sektora.